Negdje smo sjebali u koracima

Ponekad čovjek zamijeti neke detalje, a da nije ni svjestan toga, a onda mu se u nekom čudnom trenutku nekom čudnom, samo njemu svojstvenom logikom upali žaruljica i taj detalj mu padne na pamet i jednostavno mora obratiti pažnju na njega, ponekad ni ne vidjevši logičnu vezu između trenutne situaciju i onoga na što je ta situacija asocirala.

Kada idem u trgovinu, prolazim pokraj male zelene površine na kojoj je 5 – 6 borova i između dva bora ugaženi puteljak. I svaki put kad dođem kod tih borova i na tu stazu, bilo ljeti ili zimi ja se sjetim grada Raba i one šume iznad njega prema Velom kamenu. Svaki put kad bih došao na Rab i popeo se na vrh tog brda između gustih borova, zapljusnuo bi me miris mora. Na žalost, to sam uvijek osjetio samo prvi dan. I nisam siguran da sam se, premda sam bio dijete, više veselio tom mirisu mora na vrhu brda prvog dana nego samom moru i kupanju.

Zanimljivo i kako nam se mijenja percepcija nečega što smo u djetinjstvu doživljavali na jedan način, a kao odrasli na drugi. Recimo, ta šetnica na Rabu kao klincu činila mi se užasno dugačka, dok bi došao od Skala do Kupališta. A sam uspon na vrh brda imao je najmanje pet milijuna stepenica od kamena. Danas si na vrh brda taj čas, šetnicu prošećeš dok si rekao keks, ali taj miris mora prvi dan ostaje, on se nije promijenio i zahvalan sam, sad ne znam kome točno, prirodi ili čovjeku ili možda i prirodi i čovjeku na tome!

PREPORUKA:  Gospodo Vičević i Srpak, zar se moja svijeća upaljena za poginule ne računa?

Na Rabu živi moj bratić, tamo je i rođen, i hobi mu je slikarstvo. Vrlo često motivi su mu pejzaži, vizure Raba, detalji ulica, malih prolaza. Svaki put kad vidim neku njegovu sliku, sjetim se onih par ljetovanja na Rabu kao osnovnoškolcu koja su mi ostala u izuzetno lijepom sjećanju. Dobro sam se slagao s ta dva svoja bratića, volio sam svoju tetu, njihovu mamu i volio sam Rab. No Rab se godinama promijenio. Kao i ja.

_____________________INTERMEZZO_________________

Donirajte udrugu Mlada pera

_____________________________________________________

U već višim razredima osnovne škole prestala su moja ljetovanja na Rabu, a započeo moj ljetni rad kod ujaka u restoranu u Novalji da zaradim za školske knjige i torbu. Bilo je to vrijeme kad su bile redovite dnevne redukcije vode, redoviti nestanci struje pri i najmanjoj buri, kad se svaki dan ručno gulilo par vreća krumpira i ručno rezalo u oblik za pomfrit, pod popodnevnom pauzom čistile lignje, riba, tranžirali svinjski butevi, juneći ramsteci…ali i to mi je u lijepom sjećanju. Uglavnom. Ako ikome mogu zahvaliti što sam naučio u ugostiteljstvu i to u svim fazama i kuhinje i šanka i sale, onda mogu to zahvaliti ujaku. Naravno uz kasniju nadogradnju jer se ta grana stalno mijenja pa ponekad ne znaš gdje prestaje kulinarstvo i počinje likovna umjetnost.

I u svemu tome još se nešto promijenilo. Promijenila se struktura gostiju. I na Rabu, i u Novalji, svugdje…

Recimo Novalja je nekad bila obiteljsko turističko odredište u koje je vozio dnevno jedan autobus iz Rijeke točno u 14:00, danas je odredište partijanera s bezbroj transportnih veza.

I Novalja, i Rab, i cijela obala nekad su bili puni domaćih gostiju, gostiju koji su trošili. Danas je domaći gost raritet. Kao što je i raritet da ribar preko terase restorana donosi svježe ulovljenu ribu, ribarska djeca ubrane školjke ili ulovljenog raloga. Ne prodaju klinci više ni morske crve ispred ribarnica ribičima amaterima, a crv je najbolja ješka. Raritet je uopće vidjeti klince ispred kuća ili na škalama kako prodaju nakupljene školjke za kunu-dvije kako bi imali za sladoled.

PREPORUKA:  Zanovijetanja konobara kao gosta

Raritet je zapravo i vidjeti djecu da cijeli dan vise na molu ili žalu. Zato što su na zidićima kafića koji imaju otvoren wi-fi.

No ono što je zaista raritet je vidjeti autobus koji nije krcat mladima što odlaze iz Hrvatske, zaista je raritet naći političare na vlasti ili političara iz bivše vlasti koji će priznati da su direktni krivci za to. Raritet je naći roditelja koji će priznati da griješi u odgoju svog djeteta, pogotovo oni koji već malim bebama daju da non stop na tabletu gledaju crtiće ( i to ne one iz Walt Disney produkcije i slične) samo da oni imaju mira jer eto, ne podnose najbolje ciku i žamor djeteta. Nekako mi se čini da je puno toga raritet. Puno toga dobroga. Možda su moja sjećanja iz djetinjstva previše idilična, ali usprkos tome što sam i radio ja sam djetinjstvo proživio kao dijete, ne kao osoba iskompleksirana vrstom mobitela, odjeće, tenisica, društvenog staleža suškolca.

Negdje je nastala greška u koracima. Negdje je netko nekoga sjebao. I naravno, nema šanse da taj netko prizna da je kriv. Za svoj pederluk. No ja vjerujem da za sve mora postojati ravnoteža. Sve se mora kretati u nekom krugu jer ne može iz ničega nastati nešto iako na žalost nešto može propasti u ništa. No taj netko će kad tad  morati se opeći i odgovarati za svoje postupke. Možda ćemo i sami odgovarati dijelom jer nismo reagirali na nešto pravovremeno, jer smo i sami poticali neke krive korake, ili zato što smo nekima dozvolili da nas jebu u zdrav mozak.

PREPORUKA:  Fusnote o životu: dan peti

No kao što smo već rekli, za sve treba vremena. Jedino je pitanje koliko ćemo im vremena mi dati ili koliko ćemo im dozvoliti da si sami uzmu vremena. Ne uskraćujmo svojoj djeci djetinjstvo, ne uskraćujmo im odrastanje uz kvalitetno obrazovanje, ne uskraćujmo im slobodu izbora, ne uskraćujmo im prirodu. Ne radimo sami protiv sebe. Navodno imamo razvijen mozak. Možda da ga i sami počnemo opet upotrebljavati?

Odgovori