Skrivene strasti samozatajnog vulkanizera

Šenkovčanina Gorana Radikovića znaju mnogi njegovi sumještani do nedavno zahvaljujući prvenstveno kćerki Giti (Gita je kći i mame Martine. naravno!) koja je postala prava mala zvijezda pobjeđujući na literarnim, matematičkim, informatičkim, likovnim i inim natječajima.

Poznaju ga i mnogi Beličanci jer u Belici ima vulkanizersku radnju već godinama pa je takoreći stanovnik i Belice, ne samo Šenkovca.

Svoje prvo medijsko istupanje ima upravo sa svojom kćerkom Gitom objavljivanjem tvrdoukoričene slikovnice Plavac u kojoj u deset pjesama Gita opisuje životni krug ugroženog leptira plavca na Bedekovićevim grabama, a ilustracije je napravio Goran.

Napravio je Goran i ilustracije za bojanku Vapaj basni udruge Mlada pera kojoj je tajnik, za koju i inače često radi ilustracije i grafičke pripreme za tisak jer on je i vrlo aktivan volonter.

No malo ljudi zna za njegovu strast prema pisanju, i poezije i proze, bilo na hrvatskom jeziku bilo na kajkavskom dijalektu. Uz povremene objave u Kajkafskom koteku ili na portalu Top generacija svoje pjesme i priče samozatajno ipak čuva kod kuće, za sebe i svoju obitelj.

Na drugom izdanju Međunarodnog književnog natječaja „Kristalna pepeljara“ za najbolju kratku kriminalističku priču 2021. godine koji je završen u studenom prošle godine Goranova priča „Nemesis“ je posebno pohvaljena između 77 pristiglih radova iz Hrvatske,  Slovenije, Nizozemske, Njemačke, Italije i Srbije.

Goran je tako konačno dobio priznanje za svoje pisanje i potvrdu da će mu ovogodišnje izdavanje prve vlastite knjige s pričama biti pravi potez.

A u nastavku evo i pohvaljene priče:

Nèmesis

Gen je stajala skamenjena u dovratku. Prekrila je lice blijedim koščatim rukama i s nevjericom škiljila kroz razmaknute prste. Oči su joj se počele puniti suzama jer ju je prizor u koji je zurila ispunjavao užasom. Nagon ju je tjerao vrisnuti iz petnih žila no paralizirajući déjà vu osjećaj smrznuo joj je mozak. Takav prizor već je vidjela i u takvom komadu već je igrala glavnu ulogu.

Nalazila se u zagušljivom uredu privatnog istražitelja Lovrencsicsa, šezdesetogodišnjeg bivšeg policijskog inspektora, potomka mađarskih političkih imigranata. Prema službenoj verziji, prijevremeno je umirovljen zbog ozljede na radu. Istina je ta, da je u jednom od svojih pijanstava posrnuo i promašio stepenicu te se zaustavio “obrnuto proporcionalno” tek pri vratima spremišta u podrumu zgrade policijske stanice. Polomivši bedrenu kost, nešto rebara i oba kuka proglašen je nesposobnim za rad te je nevoljko pristao svakog prvog u mjesecu primati državnu crkavicu uvećanu za minimalnu ratu odštete. U protivnom bi ionako dobio otkaz. Nakon umirovljenja otvorio je ured privatnog istražitelja. Šepesajući je pratio i fotografirao nevjerne supružnike, iz žbunja vrebao prevarante osiguravajućih društava, pokušavao osujetiti industrijsku špijunažu, a tu i tamo bi kojem bivšem kolegi uskočio kod medijski nevažnih slučajeva.

Prije osam godina Gen je, poput furije, uletjela u očevu kancelariju, glasno prosvjedujući i protestirajući na očevu jednostranu odluku da joj jednim telefonskim pozivom zamrzne sredstva po svim bankovnim računima. Šarena lepeza kartica kartičarskih kuća postala je manje vrijedna od plastike na kojoj su kartice otisnute. Njihove su nepomirljivosti kulminirale Geninom željom za putovanjima Europom i studiranjem povijesti umjetnosti, dok je konzervativni otac financije uvjetovao diplomom iz ekonomije ili eventualno prava, čime bi osigurao nasljednika u upravi konglomerata koji je već cijelo stoljeće nosio obiteljsko prezime.

Vremešnog je oca pronašla izvaljenog u kožnatom naslonjaču, purpurnog u licu, s ispalim očima i čvrsto urezanom klavirskom žicom oko vrata. Kako je posljednja viđena u očevom uredu, prst sumnje ukazivao je na nju. Postojali su i motiv i prilika, ali optužnica protiv nje je odbačena samo zbog tehnikalija – nedostatka jasnih dokaza i dakako, prezimena koje je stajalo uz njeno ime. Nakon što je prošlo šest godina, a policija nije uspjela pronaći počinitelja ili barem žrtvenog jarca, reflektori medija okrenuli su se svježijim i sočnijim temama. Slučaj je pao u zaborav i sakupljao prašinu u policijskoj kartoteci.

Gen je odlučila pronaći očevog ubojicu i ujedno oprati svoj obraz. Angažirati vanjskog  privatnog istražitelja bilo je teže nego što je zamislila. Nakon što su je trojica odbili pod izlikom kako se trag već ohladio, naletjela je na Lovrencsicsa.

Stigavši na dogovoreni sastanak, preko radnog je stola gledala u Lovrencsicsa zavaljenog u otrcani naslonjač. Zurila je u purpurno izobličeno Lovrencsicsevo lice, a oko vrata je nosio stegnutu kravatu od klavirske žice.

Kad je Gen napustio val šoka, a krv procirkulirala mozgom, shvatila je dvije stvari: prvo, ona će biti optužena za taj ogavan zločin, točnije, za oba ogavna zločina. I drugo, a nametalo se samo po sebi, stari je prdonja Lovrencsics istjerao štakora iz rupe! No, to je platio glavom.

Znala je da nadzornih kamera nema jer tko bi, pobogu, išta u ovom kvartu nadzirao. Kvart se s godinama pretvorio u geto. Male biznise i obrte gušili su jeftini uvozni šoping centri smješteni na periferiji grada, a dotukli ih nelojalna konkurencija i reketarenje kvartovskih bandi. Zato je najamnina bila bagatelna, a barovi su po akcijskim cijenama točili pića koja bi ispala iz kamiona pa je kvart bio kao krojen po mjeri Lovrencsicsa.

Otrla je rukama suzne oči te je poput djeteta obrisala vlažan nos rukavom. Nastojala se pribrati. Situacija je toliko loša da se neće promijeniti na gore čak i ako ju zateknu u uredu. Primijetila je da je ormarić sa spisima otvoren.

“Ubojica je, dakle, preturao po spisima, no je li Lovrencsics bio mudriji?” upitala se.

U taj tren, pogodila ju je misao koja joj je ostala lebdjeti u podsvijesti još od posljednjeg sastanka s Lovrencsicsem. Zatekla ga je kako pognut čeprka oko ormarića mini-bara u sjenovitom kutku prostorije, a ipak nije joj se činio pripit. Otvorila je mini-bar i u pozadini, iza poluispijenih boca žestice, bilo je nagurano nekoliko spisa, tucet crnobijelih fotografija raskalašenih biznismena s eskort damama i nešto stranog novca povezanog običnom gumicom. Na vrhu papirnate hrpe ležala je Lovrencsicseva Beretta 9 mm. Oprezno je izvadila oružje i posegnula za spisima. Munjevitim pregledom, utvrdila je da je jedan od spisa bio slučaj njenog oca, a pregledavši fotografije zaključila je da se eksplicitne poze starkelja s mladim komadima nje ne tiču.

U spisu je bilo svega šest papira. Na prvom je papiru pisaćim strojem bilo ispisano tucet imena abecednim redom, a zatim su crvenom kemijskom olovkom precrtana sva osim njih četvero. Jedno od neprecrtanih imena bilo je njezino. Sebe je eliminirala i posvetila se ostaloj trojici.

Prvi je bio Robert Blake, glavni računovođa u očevom poslovnom imperiju i osoba od najvišeg očevog povjerenja. Bio je samac i obiteljski prijatelj. Prethodno očevom ubojstvu došlo je do nerazjašnjene svađe između njega i oca, a šaputalo se da je uzrok svađi njegova neprikladna naklonost Geninoj majci. Međutim, u vrijeme ubojstva prisustvovao je međunarodnom skupu računovođa u nekom elitnom all inclusive odmaralištu. Kao svoj alibi priložio je avionsku kartu i račun hotela, a nekoliko je ljudi potvrdilo da je prisustvovao skupu.

Drugi je bio Josh Rosen, očev dugogodišnji asistent, koji je jednog dana odlučio izaći iz ormara i priznati da je gej. U vrijeme ubojstva više nije bio zaposlen u poduzeću, a otac se pobrinuo da se više nigdje ni ne zaposli na sličnoj poziciji. Psihički rastrojen i financijski uništen živio je sam pa nije imao alibi u vrijeme ubojstva.

Treći je bio Thomas Washington, tamnoputi očev partner, koji se teško nosio s očevom religioznom stranom. Gorljivo je zagovarao kako bi farmaceutski dio konglomerata trebali više okrenuti proizvodnji preparata za kontrolu trudnoće, čemu se otac žestoko protivio. Nakon očeve smrti, preuzeo je upravljanje konglomeratom i svoje zamisli sproveo u djelo. Njegova je supruga tvrdila da su čitavo poslijepodne i večer proveli zajedno.

Posljednji papir bila je blijeda kopija bankovnog izvatka poduzeća osnovanog na Kajmanskom otočju. Umjesto adrese stajao je poštanski pretinac u predgrađu, a osnovao ga je tamošnji odvjetnički ured u zamjenu za skromnu financijsku naknadu. Saldo na bankovnom računu bio je osmeroznamenkasti broj. Tada je shvatila!

Izletjela je iz ureda, uskočila u auto i vozila pola sata na sjeveroistok grada. Željela je da joj se ruke za volanom prestanu tresti. Parkirala je dva stambena bloka prije cilja te prošetala južno prema modernom stambenom neboderu. U odnosu na susjedne zgrade, isticao se više arhitektovom zaigranošću nego veličinom. Koračajući pogleda uprta u tlo, promatrala je lelujave siluete prolaznika u posljednjim ostacima popodnevnog pljuska na grbavom pločniku. Stigavši do zgrade, ugledala je ime na portafonu. Pritisnula je dugme i pričekala.

Izobličen glas, jedva iznad šapta, čuo se iz zvučnika: “Da, tko je?”

“Gen!” kratko je odgovorila.

“Oh!”

Nastala je neugodna tišina pa glas ponovo progovori hineći ushićenje: “Gènesis! Kojim dobrom?”

Bio je jedina osoba, osim njenih roditelja, koja ju je zvala punim imenom. Gènesis, nazvana po prvoj knjizi Starog zavjeta s pričom o stvaranju svijeta. Očeva religiozna fantazija.

“Željela bih s tobom popričati o ocu…” izgovorila je pomalo nesigurno.

Glas iz portafona na neko je vrijeme ušutio, a zatim je dugotrajno zujanje najavilo da su vrata otvorena.

“Popni se!” rekao je i prekinuo vezu.

Gen je ušla u lift i izašla na pretposljednjem katu. Pogled iz lobija pucao je na veliki zarasli park nasuprot zgrade. Skrenula je u prolaz desno, na vratima pročitala ime i tiho pokucala. Trebalo je vremena da se vrata otvore. Kad su se otvorila, stajali su oči u oči.

“Živiš skromno s obzirom koliko si love ukrao ocu”, reče Gen skrivajući bijes.

“Gènesis, želiš li ući ili…”

“Dugo me nitko nije zvao Gènesis…” prošaputala je Gen prekinuvši ga u pola rečenice.

“Mislim da je otac posljednji koji me tako zvao. U zadnje vrijeme razmišljam o promjeni imena… Više mi se sviđa… Nèmesis!”

“Ah da, Nèmesis, grčka božica pravde…” podsmjehne se sugovornik.

“Odmazde!” ispravi ga Gen te iz dubokog džepa kaputa izvuče Lovrencsicsevu Berettu.

Podigla ju je u visini sugovornikove glave i Beretta je zagrmjela. Glava mu je trznula kao udarena nevidljivom bejzbol palicom. Opružio se po podu poput groteskne marionete kojoj su u isti mah popucali svi konci. Oko beživotne zgrčene šake bio je namotaj klavirske žice. Gen je polako pritvorila vrata stana i posljednji se put zagledala u ime na natpisu. Robert Blake.

*********************************INTERMEZZO**********************************

Svakodnevne priče, ubojstvo i seks

Donirajte Udrugu Mlada pera
Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.