Zadnji dan rintanja d.o.o.

Bila je to srijeda, dan za koji se nitko nikad ne sjeća je li bliži ponedjeljku ili vikendu, ali za Dragutina Štrukleca – poznatijeg kao Dragec s trećeg kata – bio je to dan koji je čekao punih 41 godinu, 3 mjeseca i 12 dana. Toliko je, naime, radio u tvornici “Klamfer i sinovi”, proizvođaču nečega što je nekad bilo važno, ali se s vremenom pretvorilo u misteriozne plastične dijelove za koje ni sam gazda više nije znao čemu služe.

Dragec je toga jutra ustao u 4:45, iz navike. Odavno nije morao tako rano, jer se smjene već godinama nisu mijenjale, ali njegovo bi tijelo bez budilice prozborilo: “Ajde, lijeno meso, tvornica neće čekati!” Tek kad se počešao po stražnjici i nasuo si jutarnji Franck u staru fildžan šalicu s natpisom “Dan bez Klamfera je kao žena bez brkova”, shvatio je – danas je taj dan.

Zadnji radni dan.

Gledao je kroz kuhinjski prozor kako se susjeda Marica svađa s mačkom i pomislio: “Gle, sad bum se i ja mogao s mačkama prepucavat u pidžami.” Ponosno je navukao radnički kombinezon, kojeg je nosio još od doba kad je Tito bio živ i strojevi imali više duše od današnjih mobitela. Obukao ga je svečano, kao svećenik misnicu. Bio je to njegov oklop, njegova identitetska karta, njegov zaštitni znak. Na rukavu je pisalo “Radnik mjeseca – prosinac 1998.”

U tvornici su ga dočekali s transparentom na kojem je pisalo “Sretno, Dragec!” i kolačima iz Lidla. Nadstojnik Jura, čovjek koji je u životu pročitao samo uputstva od miksera i jednom greškom pjesmu od Cesarića, održao je govor koji je zvučao kao pokušaj izgovaranja sudskog zapisnika na glagoljici:

– Dragec je bio… pa, onak, tu… dugo. Nikad se nije švercal. Osim kad je znao. I uvijek je nosil svoje alate doma. Mislim, ne da ih ukrade, nego da ih… čuva. I nije nikad prijavil bolovanje, osim kad mu je pukel mjehur od bicikla.

Dragec je kimnuo, zahvalio se, i uzvratio svojim govorom koji je pripremao mjesecima, ali ga je zaboravio čim je otvorio usta:

– Hvala. Bilo je… svakojako. Vi ste… Vi ste moji strojevi, mislim, ljudi. Dobro, strojevi su precizniji, ali vi ste više pričali. Nekad i previše. I hvala kaj niste zaboravili da odlazim. A mogli ste.

Zaposlenici su ga ispratili pljeskom, onim neobaveznim i klimavim, kao kad publika ne zna je li kraj filma ili reklama. Neki su ga potapšali po leđima, neki su se pravili da im nešto treba u ormaru dok bi mu kriomice uzeli radni šrafciger “za uspomenu”, a jedan praktikant je pitao: “A kaj vi to sad, kao, fakat ne dolazite više?” Dragec mu je samo namignuo i rekao:

– Sam’ čekaj ti, doći će i tebi penzija. Kad-tad. Ako preživiš pauze za kavu.

Na izlazu iz tvornice čekala ga je tabla: “Zabranjeno iznošenje opreme”. On je ponosno izašao sa šljemom pod rukom i metrom u džepu. “To je moje. Moje i sindikatovo”, reče čuvaru koji se samo nasmije i mahne mu: “Sretno, legendo.”

Prvi dan slobode

Već u 8:15 ujutro sjedio je kod kuće i gledao zid. Prvo je zamišljao da je TV, zatim planina, pa političar. U svakom slučaju – nešto što ne radi. Supruga Katica već mu je servirala kavu i podsjetila ga da mora srediti podrum, očistiti oluke, izvaditi krumpir iz zemlje i odnijeti stare novine u papir.

– Pa nisam ja u mirovini da radim više nego dok sam radil! – protestirao je Dragec.

– Jesi, jesi – rekla je Katica – samo više ne dobivaš za to plaću.

I tako su prolazili dani. Mirovina je bila sve osim mirovanje. Ujutro kava, zatim pokoja narudžba susjedima: “Dragec, kad već imaš vremena, pospremi mi šupu.” “Dragec, jel bi ti mogo pogledat onaj stari bicikl?” “Dragec, da mi ne bi pomogel oko roštilja?”

Do podneva je već imao više narudžbi nego Amazon. I nije mu bilo mrsko – jer kako je rekao: “Bolje delat za kavu i gemišt nego za 0,41 cent po danu staža.”

Heroj kvartovske mirovine

Ubrzo je postao legenda kvartovske klupe. Bio je savjetnik za popravke, stručnjak za “kaj se smije, a kaj ne u penziji”, i neformalni predsjednik Udruge za zaštitu dostojanstva starijih radnika – iako ta udruga nije postojala.

Njegov najpoznatiji pothvat bio je kad je zaustavio gradske radnike da betoniraju rupu bez da su provjerili gdje ide kanalizacija.

– Di bu vam išel drek, u tramvaj?! – viknuo je. I bio je u pravu. Rupu su morali ponovno kopati.

Za Dan rada došao je pred općinu s transparentom “Penzići, ujedinite se! Imamo vremena, al nemamo zubi!” i tri kobasice oko vrata “za simboliku”. Mediji su ga prozvali “Gerijatrijski Che Guevara”, a on je skromno rekao: “Samo sam gladan.”

Epilog

Nakon godinu dana penzije, Dragec se vratio u “Klamfer i sinove” – ali ne kao radnik, nego kao počasni gost. Organizirali su mu izložbu njegovih starih rukavica i pohabanih cipela pod nazivom “Stopama heroja proizvodnje”. Djeca iz osnovne škole došla su u posjet, gledala su strojeve, a mali Patrik pitao ga je:

– Gospon, a čemu ovo služi?

Dragec ga je pogledao, stavio mu ruku na rame i rekao:

– Niš’ ne služi. Al nekad je služilo. Ko i ja. I to ti je najvažnije – da si nekad služil.

A kad su ga pitali koji mu je najdraži dio mirovine, samo je rekao:

– Kaj više ne moram slušat šefa. Osim Katice. Al nju sam bar sam izabral.

Ispijajući gemišt na klupi, promatrao je sunce koje zalazi iza tvorničkog dimnjaka i promrmljao:

– Penzioner možda jesam, ali nisam gotov. Sam’ sam se prešaltal u drugu brzinu. I dalje vozim. Bez tahografa. Bez norme. I s pauzom kad ja hoću!

I svemir se složio.

Kao i Katica. Ali tek nakon što je oprao suđe.

*********************************INTERMEZZO**********************************