EUROSONG 2025: Nek’ Marko pjeva, a hejteri nek’ pocrvene – od srama, ne od reflektora

U redu, priznajem: Eurosong je jedini glazbeni događaj u godini tijekom kojeg si mogu bez srama staviti šljokičastu kravatu, nazdraviti s proseccom u utorak i ozbiljno raspravljati o piromaniji finskih metalaca, portugalskom minimalizmu i tome zašto se Švedska opet ponaša kao da je izmislila glazbu. Eurosong je globalni tulum kiča, glazbe i geopolitičkog glasanja, a mi – mi druge godine za redom imamo konja za trku. Preciznije, tenora za top 5.

Marko Bošnjak, čovjek s vokalom koji može rastopiti i najtvrdokorniju euroskeptičnu dušu, Hrvatsku predstavlja pjesmom koja (napomena: ne sadrži trube ni etno-zvonce) – a opet zvuči dovoljno moćno da zaljulja dvoranu St. Jakobshalle u Baselu i srce europske publike. I, šokantno ali istinito: pjesma ima smislen tekst odnosno poruku. Na čistom engleskom. Bez da se itko srami.

Da se podsjetimo, Marko nije od jučer. Dječji talent show, “The Voice”, muzička akademija života i par vokalnih egzorcizama kasnije – došli smo do točke gdje Marko ne pjeva pjesmu, on ju levitira. Kad zapjeva, čak i Alexa zašuti. Cvrčci se sklanjaju. A susjed susjedu konačno prizna da voli Zdravka Čolića.

Pjesma s kojom ide u Švicarsku je naravno pop žanr, da, ali pop s mudima. Zvuči kao da je netko spojio emotivnost Olivera, ranjivost Adele i dizajn skandinavske kupaonice. Nema ni previše dramatike, ni previše produkcijskih akrobacija – samo glas, emocija i ono nešto što bi naši političari nazvali “potencijal za izvoz”.

A gdje je tu Baby Lasagna?

E, vidi – prošle godine smo imali eksploziju energije, mladenačke buntovnosti i pjesmu koja je natjerala pola Europe da gugla “Rim Tim Tagi Dim” i recept za lazanje. Baby Lasagna nas je lansirao na eurovizijski radar jače nego ikad, probudio naciju i pokazao da se i iz rezerve može do finala. Bio je vatromet.

A Marko? On je – aurora borealis. Nema galame, nema praska, ali ga osjetiš u kostima. Ako je Baby Lasagna bio buntovnik koji skače po pozornici s buntom u džepu, Marko je zreli mladić koji stoji mirno, pogleda te ravno u srce – i otvori ga.

Zajedno, njih dvojica predstavljaju dvije strane istog medaljona: jedan je pokazao da znamo napraviti show, a drugi dokazuje da imamo dušu za Eurosong.

Marko ima ono što Eurosong voli – iskrenost, glas i stav. Ne trepće kad kamera zumira. Ne pleše kao da su mu žvake zalijepljene za tabane. Ne pokušava prodati pjesmu vrištanjem, već emocijom. I što je najvažnije – nije cringe.

Zato, što možemo očekivati?

Ako pravda postoji, a to je pitanje za neku filozofsku kolumnu, Hrvatska bi ove godine trebala (opet) ozbiljno ući u top 5. Ako ne i na tron. No, kako znamo da Eurosong osim glasa i pjesme voli i malo (ili puno) politike, očekujemo klasičnu podvalu: Srbija će glasati za Sloveniju, Slovenija za Srbiju, a nama će Crna Gora dati bod “jer su im se svidjele boje na sceni”. A Austrija – ako je u finalu – dat će nula jer nas i dalje krive što nisu imali more.

Ali tko mari? Mi ove godine imamo Marka. I što god da se dogodi, on već sad ima ono što se ne može kupiti: poštovanje, podršku i vokalne sposobnosti koje bi mogli koristiti da umirimo potrese u Dalmaciji.

Pa eto, navijajmo. Pratimo. I kad u finalu zapjeva, neka se zna – nije to samo još jedan pokušaj, to je trenutak kad se Europa zaljubljuje u Marka, a mi se, po drugi put nakon samo godine dana, ponosno smješkamo i kažemo: “To, majstore!”

I, naravno, kako to već biva kad netko u ovoj zemlji pokaže izniman talent, dočekaju ga – ne s aplauzom, nego s roštilj vilicama i moralnim metrom. Jer, zaboga, Marko Bošnjak je – gay! Katastrofa! A taman smo se ponadali da će nas predstavljati netko heteroseksualan, prosječno talentiran i s imidžem pregaženog labuda, jer to su, izgleda, kvalifikacije koje dio interneta očekuje od eurovizijskih predstavnika.

Hejteri, a.k.a. samoprozvani čuvari narodne čestitosti, ponašaju se kao da se bodovi u Baselu skupljaju po principu: “1 bod za tenor, 2 boda za intonaciju, 12 bodova ako spavaš s osobom odobrenom od lokalnog župnika”. Kad bi se pjevalo o zatvorenim umovima, Hrvatska bi s vama pobijedila svake godine – bez da otpjeva ijedan ton.

Zamislite tragediju: mladić s nevjerojatnim glasom i pjesmom koja zvuči svjetski – ali, eto, voli muškarce. Pa što sad? Hoćemo li početi raditi i “spolne testove morala” prije Dore? Što je sljedeće – zabrana falseta jer zvuči previše “nježno”? Da se razumijemo – Marko ide na Eurosong, a ne na misu za paljenje vještica. Možda da si je u stožer uzeo 62-godišnjeg župnika iz Hrašćine, možda bi onda imao jaču oralnu podršku?

I dok on pjeva kao da mu glasom možeš iscijediti emocije iz kamena, dotle tipovi s tri zuba i Wi-Fi signalom iz podruma komentiraju “sramotu” i “propast nacije”. Ako je propast nacije to što nas predstavlja netko tko zna pjevati, dok vi ne znate ni složiti rečenicu bez caps locka, onda bismo stvarno trebali preispitati tko ovdje koga sramoti.

Marko ne treba vaše dopuštenje da bi bio odličan – već je. I kad stane na tu binu, zapjeva i pokupi ovacije, znajte da je to usprkos vama, a ne zahvaljujući vama. Jer on ima glas, vi imate – buku.

*********************************INTERMEZZO**********************************