Ribolovac

Na obali tišina šapuće tiho,
sunce se budi u jutarnjoj vodi,
čamac se ljulja, mirisi blagi
nose spokoj što zaborav rodi.

Štap je u ruci, struna se pruža,
plovak na zrcalu kao da spava,
vrijeme tu stane, ne žuri nigdje,
dok nebo iz sna rosne oblake sklapa.

Ne lovim zlato, ni srebro ni slavu,
već mir što ga rijeka šaptom mi daje,
u svakoj ribici priča je mala
o tome gdje miru duša tiho se podaje.

Ponekad ulov, ponekad ništa,
al’ svaki je dolazak srcu mi blizak,
jer svaki ribolov nije tek lov,
već susret sa sobom — tišina i izmak.

Kad sunce se diže i dan se budi,
a riba na udici zadnju čini borbu,
zahvalno srce povratak slavi —
još jedan dan spremljen u životnu torbu.

*********************************INTERMEZZO**********************************