Gubitak koji nema sprovod

Sjedio sam sam u kafiću na kraju grada, onom gdje konobari već po hodu znaju koliko si slomljen. Naručio sam pelinkovac i kavu – ne zato što mi se pilo, nego zato što je to bilo jedino društvo koje još nije tražilo objašnjenja. Čaša je bila hladna, čelo vlažno, kao da i piće plače sa mnom. U zraku je visjela ona vrsta tišine koja ne smiruje nego izjeda.

Na mobitelu – ništa. Prazan ekran koji glasnije govori od tisuću poruka. Nekad je tu bila njegova slika, nas dvojica na onoj staroj klupi uz rijeku, kad smo mislili da su izdaje samo u filmovima, a gubici rezervirani za tuđe živote.

Zvao se Marko, moj najbolji prijatelj, zapravo brat bez krvi, a s više ruku nego većina rodbine. Onaj koji te pokupi u tri ujutro bez pitanja, samo s kebabom i bocama u autu. Onaj koji zna kad lažeš da ti je dobro.

A onda se zaljubio.

U početku nisam ništa primjećivao. Bio je zaljubljen, naravno da je bio gluplji nego inače — svi smo mi u ljubavi pomalo idioti. Ali ona… ona me nije voljela. Ne na onaj „nije mi sjeo” način, nego na onaj tiši, opasniji — „on mi smeta” način. Onaj koji se ne viče, nego šapće ravno u uho dok tvoj čovjek spava.

Prvi put kad sam je upoznao, podala mi je ruku kao da mi daje račun, a ne pozdrav.

„Drago mi je,” rekla je bez dražesti u glasu, kao da izgovara nužnu formalnost, a ne pozdrav živom čovjeku.

„I meni,” slagao sam, jer sam već tada vidio da u njezinim očima nema ni radoznalosti ni znatiželje ni one sitne nesigurnosti koju nose ljudi koji tek upoznaju nekoga novog. U njima je bilo nešto drugo — nešto hladno, mirno, odmjereno. Ne neprijateljsko otvoreno, nego precizno. Kao da me mjeri, procjenjuje, odmjerava moju vrijednost u njenim planovima.

Taj pogled nije tražio razgovor.
Taj pogled tražio je — nestanak.

Nisam tada znao da stojim pred osobom koja neće lomiti glasno, nego polako. Koja neće vikati, nego šaptati. Koja neće biti frontalna oluja, nego duga, tiha zima.

I već tada mi je bilo jasno — ona ne traži prijatelje, ona traži prazninu.

Marko nije vidio. Ili nije htio.

„Znaš,” rekao mi je jednom dok smo pili pivo u garaži, „ona misli da si ti… malo prejako prisutan u mom životu.”

Nasmijao sam se.

„Reci joj da sam ti mama, psihijatar i brisač suza u jednom.”

Nije se nasmijao.

Šutio je, gledao u bocu kao da u njoj traži odgovor.

I tako je počelo.

*********************************INTERMEZZO**********************************

Sitne rečenice, male sumnje, nježne otrovne doze, servirane uz večeru.

„Zašto si opet s njim?”
„Meni se čini da te on iskorištava.”
„Znaš, on te nikad nije stvarno podržavao.”
„Kad si sa mnom, drugačiji si… bolji.”

I Marko se počeo mijenjati.

Rjeđe se javljao.
Kraće pisao.
Počeo izbjegavati razgovore.

Jednom sam ga suočio.

„Stari, gubim te,” rekao sam ravno, bez rukavica.

„Ne dramatiziraj,” odgovorio je. „Odrasli smo.”

„Nismo odrasli. Netko te odgaja na krivo.”

Okrenuo se.

„Ne diraj nju.”

E, tad sam znao.
Više nisam pričao s prijateljem.
Pričao sam s njezinim glasom u njegovim ustima.

Tada me presjeklo nešto dublje od bijesa. Nije to bila obična ljutnja, ona koja plane i prođe. Bila je to spoznaja — ona teška, ljepljiva, koja ti se uhvati za prsa i ne pušta. Kao da mi je netko ugasio svjetlo iznutra, jedno po jedno, bez naglog mraka, nego onim podlim sumrakom u kojem ništa ne vidiš jasno, ali sve osjećaš previše.

Osjetio sam izdaju prije nego što je postala stvarna, kao kad tijelo zna da dolazi bolest prije nego temperatura skoči. Srce mi se stisnulo ne od boli, nego od slutnje, od one nepodnošljive slutnje da ovdje više nema povratka, da se ovo neće završiti „razgovorom”, „razjašnjenjem” ili „s vremenom”.

U meni se miješala tuga s gađenjem, ljutnja s bespomoćnošću, ljubav s nekom crnom vrstom sramote — jer sam još uvijek stajao pred njim kao prijatelj, a već sam bio izbačen iz njegove priče.

I shvatio sam:
nisam gubio prijatelja zbog nje, gubio sam ga zbog njegove odluke da joj preda vlast nad svime što smo bili. I to me boljelo više od nje same, jer ona je bila samo otrov.
On je bio onaj koji je odlučio — popiti ga.

Mjesecima kasnije – objava na Facebooku.
Zaručeni.

Nisam bio sretan.
Nisam bio ni ljut.
Bio sam… izbrisan.

Došao je dan vjenčanja.
Ja nisam došao na njega.
Nisam bio pozvan.

Nije me bilo među uzvanicima, na fotografijama, među uspomenama.
Kao da nikad nisam postojao.

Te noći sam pio sam.
Ne od tuge — od poniženja.

A onda, godinu dana kasnije…

Opet kafić.
Opet pelinkovac.
Ali ovaj put – Marko sjedi nasuprot mene.

Čekao sam prijatelja, došao je stranac.

Izgleda starije za deset godina.
Manji.
Kao da ga je netko ostavio na kiši i zaboravio pokupiti.

„Ostavila me,” rekao je.
Bez drame.
Bez glasa.
Bez borbe.

„Našla nekoga… boljeg.”

Šutio sam.

„I znaš što je najgore?” nastavio je. „Sve si bio u pravu.”

Tad sam osjetio kako mi se srce diže u grlo, ali nije bilo pobjedničko. Bilo je gladno pravde, a dobilo je samo – istinu.

„Ne trebaš mi se ispričavati,” rekao sam tiho. „Trebaš samo živjeti s tim.”

Gledao me kao dijete.

„A ti…?”
„Ja sam izgubio tebe prije nego si izgubio nju.”

U tom pogledu je bilo sve.

On – bez žene, ne svojom voljom.
Ja – bez prijatelja, njegovom voljom.

I najgora partija života.

Nismo pili te večeri.
Nismo se zagrlili kao prijatelji.
Nismo plakali zajedno.

Samo smo sjedili među krhotinama istog brodoloma, svatko na svojoj dasci.

A kad je ustao, znao sam da ga više ne mogu spasiti.
Jer neki ljudi ne izgube ljubav.
Izgube – kompas.

I odlaze prema svjetlu misleći da je sunce.
A zapravo je požar.

I ostave iza sebe prijatelja koji gasi ono što se više ne da ugasiti – uspomene.

Nakon svega, potajno sam čekao. Ne poruku — nego znak. Ne ispriku — nego hrabrost. Čekao sam da se pojavi ne kao ostavljeni muž, nego kao izgubljeni prijatelj. Čekao sam da dođe po nas, po ono što smo nekad bili, ne po utjehu za ono što mu je ona uzela. Ali on nije došao zbog prijateljstva — došao je zbog boli. Tražio je rame, ali ne da bi se vratio, nego da bi se isplakao. Tražio je razumijevanje, ali ne za ono što je učinio nama, meni, nego za ono što je učinjeno njemu.

I tad sam shvatio nešto još teže od izdaje:
njemu nije nedostajalo prijateljstvo, nedostajala mu je samo — uloga žrtve.

Htio je suosjećanje, ali ne i pomirenje.
Htio je tugu, ali ne i istinu.
Htio je da ga netko zavoli natrag — ali ne da on voli.

A najgore od svega bilo je to što je suosjećanje tražio od vlastite žrtve.

Od mene.

I tu je moja nada umrla.
Ne glasno. Ne dramatično.
Nego tiho — onako kako umiru stvari koje su nekome bile svijet, a nekome tek poglavlje.

Platio sam račun.

I otišao sam sam.

Jer ponekad ostaneš bez žene bez svoje volje…
Ali ostaneš bez najboljeg prijatelja — jer je on to izabrao.

I to je gubitak koji ne zastari.
Nikad.