Udovica s otoka

Kad je ostala sama, bez njega, bilo joj je kao da se more povuklo i ostavilo obalu golog kamenja. Godinama su, bez previše riječi i nekog posebnog dogovaranja dijelili sve: kuhanje, pranje, usisavanje… Jedino je ona birala zavjese i tepihe, on je plaćao račune i odlazio na šaltere i u razne urede. Nije to bilo zato što ona nije znala ili mogla; dapače, bila je inteligentna i snalažljiva žena koja je s lakoćom rješavala sve druge životne izazove, ali hodanje po uredima, čekanje u redovima i natezanje s papirima jednostavno joj se gadilo. Njoj je to bilo gubljenje vremena, nepotrebna bitka s birokratskim labirintima gdje je uvijek nedostajao jedan papir. On, s druge strane, uživao je u tim pohodima. Volio je pokazivati odlučnost, maštovito raspravljati sa službenicima i kući se vraćati s osjećajem pobjede, kao general s bojišta.

„Ti bolje znaš s bojama, ja bolje znam s pečatima,“ govorio bi kroz smijeh, a ona se nije bunila. Jer pečati su joj uvijek djelovali kao relikvije nekog tajnog društva kojemu nije bila dostojna. Ne zato što nije bila sposobna, već zato što nije htjela ulaziti u svijet u kojem je pečat vrijedio više od zdravog razuma.

Sada je morala sama. Krenula je hrabro, s crnom torbom u kojoj su bili uredno složeni svi papiri koje je smatrala bitnima. I oni koji nisu. Jer „nikad ne znaš što će ti trebati“, govorila joj je majka. Ali ovoga puta, nije joj bila potrebna samo hrabrost za sukob s birokracijom. Trebala joj je i snaga da izgovori riječi koje su joj još uvijek bile stranac na jeziku: “Moj suprug je preminuo.” Već pri prvim susretima sa šalterima, osjetila je kako joj glas podrhtava dok govori o njemu u prošlom vremenu. Bila je to rana koju je svaki uredski pečat dodatno otvorio.

Bila je udovica s otoka i previše se sjećala šaltera na kojima nitko nije bio, vrata na kojima su vječno visile cedulje: „Na marendi“. Ili „Vratit ću se uskoro“. Uskoro se nikada nije vratilo.

Prvi ured.

• Što trebate?
• Došla sam prijaviti…
• Imate li potvrdu o potvrdi da ste podnijeli zahtjev? – prekinu je službenica s noktima poput kandžija.
• Ali ovaj papir je iz vašeg ureda.
• Da, ali trebate potvrdu da ste taj papir dobili kod nas. To se traži na susjednom šalteru.

Na susjednom šalteru službenik je igrao igricu na mobitelu. Nije ju ni pogledao.

• Trebate se vratiti u prvi ured po obrazac. Ovdje samo pečatiramo.

Obrazac. Pečat. Potvrda. Trebalo joj je još samo malo hrabrosti i jedan espresso s automata. Njega nije bilo da joj donese kavu, ali učila je sama. Gledala je u papire i osjećala da se krug zatvara, da su uredi kao utvare: šalju te od vrata do vrata da opravdaju vlastiti dah. Njihov posao nije bio da pomognu, već da te zbune. Da ti dokažu kako nisi vrijedan njihovih papira.

Do kraja dana njezina torba bila je teža nego na početku, a papiri beskorisniji nego ikada.

• Gospođo, ovo Vam ne vrijedi. Trebali ste prvo donijeti potvrdu iz porezne.
• Rekli su mi da prvo dođem ovdje!
• Da, ali pravilo se promijenilo.
• Kad?
• Jučer.

I tog trena je osjetila kako joj krv vrije. Ona, udovica s otoka, učila je reći NE. Prvi put u svom životu, podigla je glas:

• Nećete me vi, uhljebi, još jednom poslati na krivi šalter! Ovo je vaš posao, a ne moj! Nađite te papire!

Pogledali su je kao da je bogohulila, ali nisu imali izbora. Jer ona je znala: u njihovom labirintu birokracije nema mjesta za strah. I dok su papir za papirom pronalazili u ladicama koje su se misteriozno otvarale, ona se smijala. Neustrašiva.

Sutra je bio novi ured, novi izazov. Ali ona je sada znala. Papir je samo papir. A ona? Ona je postala kamen s otoka. Nepomičan i prkosan.

Jer nije se borila samo za pečat. Borila se za dostojanstvo koje nitko više nije mogao uzeti.

*********************************INTERMEZZO**********************************