Zagonetka iz hola jednog hotela

U holu Hotela Bernarda u jednom se tihom, gotovo neprimjetnom trenutku našlo petero ljudi.
Nitko ih nije zajedno doveo, nitko ih nije zajedno pozvao — a ipak su stajali tu, pod istim svjetlom lustera, na istim pločicama, u istom dahu jedne popodnevne tišine.

Svatko od njih nosio je u sebi neku malu priču dana.

Jedan je tek izišao iz Restoran Bernarda, još uvijek kao da mu je na usnama ostao trag juhe, vina i dobrog raspoloženja.
Drugi se vraćao iz Wellnessa Bernarda, hodao je polagano, kao da ne želi probuditi tijelo iz ugode.
Treći je sišao iz sobe noseći sa sobom nešto krhko i lijepo — svjež miris posteljine i dubok san.
Četvrti je upravo prešao cestu, dolazeći iz Caffe bar Bernarda, noseći u sebi žamor, smijeh i kavu koja se još nije stigla ohladiti.
Peti je dolazio iz Bernarda Medical, s korakom koji još pamti bol, ali još više pamti olakšanje.

Stajali su tako, ne znajući jedan o drugome ništa, a ipak — nešto ih je tiho povezivalo.

A sasvim neupadljivo, malo sa strane, stajao sam i ja.
Ne u središtu pozornosti.
Ne na popisu onih pet.

Samo konobar koji je upravo obrisao ruke o pregaču i krajičkom oka provjerio je li gost zadovoljan.

Na mom licu bio je onaj poseban osmijeh — ne velik, ne glasan — nego onaj koji nastane kad znaš da si upravo nekome uljepšao dan. Profesionalno. A opet — ljudski toplo.

I sad dolazi zagonetka:

Kako znati tko je od njih gdje bio, a tko tek ide?
Kako razaznati putove pet neznanaca u jednom predvorju?

Ne gledaj cipele.
Ne traži račune.
Ne osluškuj razgovore.

Pogledaj lica.

Jedan osmijeh govori: “Dobro sam jeo.”
Drugi šapuće: “Ovo tijelo sad lakše diše.”
Treći još sanja.
Četvrti miriše na kavu i smijeh.
A moj osmijeh…
on govori da vrijedi služiti ljude — kad to radiš srcem.

Rješenje?
Ne piše nigdje.

Ali se vidi.

U osmijesima.

*********************************INTERMEZZO**********************************