Ne kužim Stipe
U sklopu projekta “Nisam danguba, samo stvaram povijest”, književnica Jagoda Sablić daruje nam toplu i duhovitu humoresku o prijateljstvu koje ne poznaje granice – osim onih jezičnih! Dalmatinac Stipe i Zagorec Jožek pokušavaju dogovoriti ljetovanje, ali se putem gube u prijevodu – od kaića, fratra i ponistara, do fiš paprikaša, bunceka i libara. Šala se niže za šalom, rakija za špekom, a ljubav i toplina među prijateljima nadilazi sve jezične barijere. Ova priča je mali, ali iskren podsjetnik koliko je bogatstvo našeg jezika – i našeg karaktera – kad se spoje s osmijehom.
Stipe se zaželio svog prijatelja Jožeka iz Zagorja.
Kako se ljeto približavalo, želio je saznati hoće li i ove godine Jožek ići na more ili u planine.
– Halo Jožek, kako si mi? Kakve imate planove? Hoćete li i ove godine na more?
Jožek: – Kak’ si ti dobar dragi moj prijatelj. Ja i Micika baš delamo nekaj po kući, i razmišljamo kako bi bil’ lepo da se malo odmorimo i hitimo prema moru.
Stipe: – Odlično, apartman je spreman, ne morate ništa platiti, ali donesi malo špeka, rakijice, i one vaše salame- kulena. Haaaa. Kad bi ti zna šta mi još zovemo kulenom , umra bi od smijeha.
Jožek: – Ma nema problema prijatelj. Imam ja i čvarke, bunceka, niš’ ne brini.
Stipe: – Ma reci ti meni kad bi vi došli da pripremim svoj kaić?
Jožek: – Kaić, kaj ti je to ?
E Jožek , Jožek, sve si dalmatinske izraze zaboravio.To ti je barka, Bogati.
Jožek: Kaj veliš, barka? Pa kaj će nam barka?
Stipe: – „Enti neću Boga“, kad moran beštimati, pa da idemo loviti ribu na susjedni otok. Tamo imam malu ribarsku kućicu sa zelenim ponistrama.
Jožek: – Kaj je sad pa to, kažeš poniste?
Bogati Jožek, pa prozori, sve si već zaboravija, a bija si ovdje prije kovida.
Jožek: – Nemoj se na mene srditi, jer je teško zapamtiti puno vaših izraza.
Stipe: – Ma dobro ne ljutim se ja. Znaš da sam prošlu subotu ulovija dva fratra.
Jožek: – „ Bogec moj dragi“, kaj to veliš? Hoće li te uhapsiti murija ? A što su učinili ti svećenici?
Stipe: -„ Enti“, već me boli glava da ti sve objašnjavam. Nisu Bogati svećenici, nego riba. I to kakva, da prste možeš polizat.
Jožek: – A mi ti ovdje pecamo somove, i onda kuhamo pravi fiš paprikaš.
Stipe: – Ma znaden ja to, gleda sam na televiziji.A da vidiš, kako su moji susidi prošle setimane, ulovili i miša i mačku.
Jožek: – Pa vi ste gori od onih Kineza. Kaj će vam mačke i miševi. Nećete ih valjda kuhati?
Stipe: – E, sada mi je dosta. Ti ništa ne znaš o ribama, a govoriš o “fiš paprikašu“. Na peškariji je bija i knez i kovač i ovčica.
Jožek: – Ja ti niš’ ne kužim, kaj je sad to?
Stipe: – „ Eniti neću Boga“, to su ti vrste riba. Znan šta ti moran pokloniti. Libar sa svim vrstama riba.
Jožek: – Libar? Jeli to kutija sa ribama?
Stipe: – To ti je knjiga o ribama, Joža moj! Nego, ajmo mi malo o politici, hoće li nam povećati mirovine i o nogometu, pa se čujemo sutra. Iden popiti bevandu.Upravo smo ručali brudet od trilja i pure.
Jožek: – Dobro, dobro,. Uvijek je s tobom zanimljivo pričati. Dogovorit ćemo se sutra kad Miciki sve ispripovedam. Evo, i ona te pozdravlja.
Stipe: – Ajde prijatelju moj. Čujemo se sutra, pozdrav i od mojih, a ja pravo u „ krpe“. Bog Jožek.
Jožek: – Bok Stipe, prijatelj moj dragi.
Stipe: – (sam sebi u bradu) – Baš sam se Bogami umorija, ka da san kopa. Ne triba ništa dogovarati priko telefona, nego drito kad čovik ode dođe. Kateee, Kateee!!, Aj upali klimu, i donesi maju, cili san se upotija od ovog divana sa Jožekom, moglo bi me puntat’.
*********************************INTERMEZZO**********************************



