Kad te Alzheimer napadne u shoppingu, Mister Senilni se pravi Toša, a ti nesvjesno glumiš Engleza

Gorkić Taradi
Gorkić Taradi – Konobar s olovkom
Facebook | Twitter | Instagram | TikTok

Imati 57 godina ima puno svojih prednosti no počele su se pokazivati i neke mane. Na njih me upozorila prije mjesec dana neurologinja dok je nehajno izjavila da mi je mozak počeo propadati, ali ne više od uobičajenog za moje godine. Mene je shrvao sam pojam propadanja mozga, bio on u granicama normale ili ne.

Moram priznati da to nije neki bonus budući da sam ženi čvrsto  obećao da planiram živjeti duže od nje iako ona uopće ne inzistira na tome.

Počele su se dešavati te neke promjene na koje čovjek nije spreman iako nije nužno da su one negativne. Recimo bilo je zlatno pravilo da se prvo zaraze nekom zaraznom bolesti (ne, ne, ne, ne nužno korona; to pravilo je vrijedilo još dok korona nije bila ni prvo slovo grčkog alfabeta) moja žena i kći, pa onda ja.

E ovaj put sam se prvo zarazio ja (ponavljam, ne korona, to smo riješili prošle godine!) pa tek onda moja draga ženica. U pitanju je teža prehlada, dok sam ja već ozdravio ona je počela s blagim startom pa nadogradila temperaturom.

Što mi je onda drugo preostalo kao dobrom mužu nego da ja odem u shopping, naravno po spisku koji mi je napravila žena.

Uzeo sam kolica i strpljivo tražio stvar po stvar sa spiska što je otprilike izgledalo ovako: prvo po cijeloj trgovini tražiš prvu stvar sa spiska koja je naravno skroz na drugom kraju, kad si našao prvu stvar ideš tražiti drugu po redu koja je naravno, na drugom kraju dućana, odmah na ulazu u dućan. Problem je što ja ne znam gdje se što nalazi u dućanu, a još veći problem mi je logika po kojoj trgovci slažu robu po policama pa vam je uz tjesteninu odmah na dohvat ruke i četka za WC, odmah preko puta tjestenine.

Znači, na spisku je bilo deset artikala što znači da sam ja deset puta prošetao ne baš malim trgovačkim centrom uzduž i poprijeko.

Kad je svih deset artikala  bilo u kolicima odem na kasu. Bile su samo dvije gospođe ispred mene, a baš prva ispred mene je imala podosta toga u kolicima, a malo manje spretnu koordinaciju ruku, lijeva joj baš nije slušala desnu pa je njeno vađenje artikala na traku potrajalo.  Stavio sam onu famoznu oznaku “sljedeći kupac” i strpljivo čekao za obračun s tetom na blagajni.

Važno je sad napomenuti da mi je žena dala i svoju karticu da platim shoppingiranje. Ponekad joj tako dođe, bude velikodušna pa sam ja naravno spremio PIN u mobitel da stalno ne zapitkujem te se ona, ne daj Bože, još predomisli u vezi kartice. Zato sam sad krenuo da pogledam PIN u mobitel i primijetio da sam u međuvremenu dobio poruku od žene, zaželjela je da kupim i neki sok. Naravno da je njena želja meni zapovijed i u sekundi sam se okrenuo za 180° te ženi u redu iza mene objasnio sa smiješkom:

Zaželjela je moja gospođa još i sok da kupim, a vi znate kako mi muževi slušamo vas žene!

Kiselo se nasmijala, a ja produžio u potragu za sokom. Naravno opet sam prošao cijeli dućan dok nisam našao sokove, a sad je još trebalo i odabrati koji da ne bilo ono A nije bilo jabuke? Napokon sam se odlučio i za vrstu i za sortu soka, stavio ga u kolica i krenuo na kasu gdje se već napravio dobrani red. Gledao sam jel’ se otvorila još koja blagajna, ali ništa, radila je samo ona s koje sam i otišao. Slegnuo sam ramenima, stao u red i počeo strpljivo čekati.

I onda su se upalili svi alarmi za uzbunu, sve sirene u mojoj glavi i panično sam shvatio da u kolicima imam sok, jedan jedini jebeni sok!!! Gdje su nestali svi oni artikli koje sam prije tražio po cijelom dućanu?

Isuse, pa ja sam uzeo tuđa kolica! – zavapio sam glasno.
Kroz glavu mi je prošlo još samo očajno pitanje: Zar ću morati još jednom ponovno tražiti po tom ne baš malom trgovačkom centru svih deset artikala???

Bio je to pravi pravcati napadaj panike! Ili je to bio treći srčani? Ne znam, no svijet se počeo urušavati!

Zanimljivo da mi je nakon prvog naleta panike, tri preskoka srca i dva pokleknuća koljena na pamet pao Hercule Poirot i njegove male sive stanice.

Još ti mozak nije skroz propao, probaj pronaći koju famoznu sivu stanicu i upotrijebiti ju!

Izgleda da je odnekud dolutala jedna siva stanica koja je usmjerila moj pogled prema traci na kasi kojim je obuhvaćeno i svih onih 10 artikala koje sam prije istovario. Sama sudbina je poslala ispred mene onu ženu kojoj lijeva ruka nije bila sinkronizirana s desnom i upravo je nastojala izbrojati novac za račun dok joj je još pola namirnica bila na pultu. Progurao sam se brže-bolje naprijed sa sokom u ruci i dok su ostali u redu počeli dobacivati nešto tipa  Vidi face! Koja mu je ovo fora? progurao sam se još i da uzmem kolica koja sam ostavio u redu. Kako je žena još pokušavala spakirati svoje namirnice na kraju trake upitala me teta na blagajni može li ona otkucavati pa da stavljam stvari u kolica s ove, ulazne strane. Pristao sam! Skenirala je svih 11 artikala, strpao sam ih u kolica, platio i krenuo prema van!

I tada sam shvatio da me uhvatio Alzheimer!!! Uopće mi nije palo na pamet, ni meni ni teti na blagajni ni ikome u redu da pomognemo onoj ženi da spremi kupljene namirnice, a očito joj lijeva ruka nije sinkronizirana s desnom.
Razumijem tetu na blagajni, nju tjera na takvo ponašanje korporacija za koju radi, no koje je moje opravdanje???

*********************************INTERMEZZO**********************************

Donacije možete izvršiti uplatom na žiro račun HR3124020061100838696 kod Erste banke. Hvala vam što podržavate djecu!

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.