Na moju veliku radost, obilježen sam!

Gorkić Taradi
Gorkić TaradiKonobar s olovkom

Ovaj utorak započeo je kao i svaki drugi (kako u pravilu radim svaki drugi dan tako mi i svaki drugi utorak bude radni), dakle nakon buđenja prvo histerično kuhanje kave jer dok mi, koliko li sam puta to već naglasio, kofein ne uđe u krvotok nisam baš druželjubiva osoba. Usprkos nekoj prirodnoj komunikativnosti i u “normalnim” uvjetima uglavnom volim biti sam, a onda možete zamisliti kako li je to izraženo prije nego popijem jutarnju kavu.

Nakon pregleda emailova surfanje po Fejsu uz pijuckanje kave. Iskočila mi je objava sa stranice Matija i prijatelj Down, govori o čudnjikavom iskustvu na putu do vrtića. Mama ga vodila u vrtić no u jednom trenutku ugledao je jednog dečka na autobusnoj stanici i prije nego se mama snašla otrčao do njega, sjeo do njega, primio ga rukama za lice i nasmiješio mu se. Krenuli su dalje no opet je pustio maminu ruku i otrčao natrag do dečka. Ovaj put se teškom mukom odvojio od njega, stalno se okretao, mahao i slao puse. Kaže mama da se zaista rijetko desi da mu se iz nekog razloga netko ovako svidi. Objavu završava rečenicom “Ne znam, možda si je dečko pomislil da smo prošvikali, ali zapravo mora da si jako dobra osoba, jer on ne poklanja svakome pažnju na ovaj način.”

Imao sam tu sreću i već sam upoznao Matiju, malo ga čuvao dok sam imao predstavljanje slikovnice u Zagrebu i igrao se njime dok smo poslije otišli na kavu. Kod njega nema neiskrenosti. Uostalom, kažu da su djeca s Dawn sindromom senzori za dobre ljude.

Divna objava za divan početak dana.

Na posao sam došao dobro raspoložen, toliko dobro da sam u vrijeme ručka poslužujući top management napravio malu šalu s njima i snimio to za Tik Tok. Dan je prolazio upravo savršeno, u dobrom raspoloženju i veseloj radnoj atmosferi. Bilo je pitanje kad će dostići svoj vrhunac i što će biti vrhunac dana.

Bilo je negdje oko 14.30 i u restoran mi je ušla obitelj: mama, tata, sin i kći. Odmah sam ih ocijenio ugodnom obitelji, komunikativnom, veselom, a opet smirenom. Dogovorili smo što će jesti, donio sam piće, postavio stol budući da zbog epidemioloških mjera ne može biti postavljen odmah. Njihova narudžba je bila ubrzo gotova i počeo sam iznositi hranu. U međuvremenu je djevojčica zamijenila mjesto s bratom i sjela na ovu stranu stola s koje prilazim dok ih poslužujem. Dok su svi dobili jelo zaželio sam im dobar tek, a brat je naručio još sok za svoju sestru. Baš lijepo brine o njoj, zaštitnički kao što su inače starija braća prema mlađim sestrama. Donio sam joj sok, natočio u čašu, ona mi se nasmiješila i pogledala onim svojim okicama karakterističnim za Down sindrom i dok sam ja razgovarao s njenim roditeljima jednostavno je lijevom rukom uhvatila moju ruku, a desnom nastavila jesti. Ostao sam tako neko vrijeme dok me držala za ruku i dok nije završila s jelom, a onda sam joj objasnio da moram ići dalje raditi. Pustila me i mahnula mi.

Došli su na ručak i u srijedu, a onda smo već bili stari prijatelji koji se razumijemo!

*********************************INTERMEZZO**********************************

Međimurska priroda – Javna ustanova za zaštitu prirode

*************************************************************
Svaka donirana kuna pomaže izdavanju novog dječjeg zbornika ili slikovnice koje su djeca sama napisala!
[give_form id=”6365″ show_title=”true” show_goal=”false” show_content=”none” display_style=”reveal” continue_button_title=”Donirajte za novu slikovnicu s dječjim radovima”]


Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.