Znate li koji je najbolji način da vam povijest sjedne na želudac – i to bez gorčine?

Godina je 1910. Sat na tornju udara pet puta, a Varaždinske Toplice sjaje u svojoj punini. Ulice odjekuju od kopita kočija, iz hotela se prolijeva takt valcera, a dame u svilenim haljinama koketno se skrivaju iza lepeza. Redutna dvorana svijetli kao ogledalo epohe: šampanjac u kristalu, svileni šum, šapat o Beču i dvorskim spletkama.

U tom ozračju konobari s bijelim rukavicama izlaze na scenu. Na porculanskim tanjurićima nose ono zbog čega i anđeli prestaju svirati harfe – Topličku kupališnu tortu. Sjajna čokoladna glazura, sočnost oraha i tajni začin – jaka crna kava – zbog koje se ova torta služi baš u ovo doba dana, kad energija počinje opadati.

A ja – skromni zapisničar i svjedok – sjedim u kutu i promatram prizor. Pred mene stiže porculanski tanjurić. Uzmem vilicu, zarežem u glazuru.

Zalogaj, pa drugi… Svaki me nosi u trans. Valcer usporava, šum šampanjca nestaje. Trepnem – i gle čuda – više nisam gost za habsburškim stolom, nego konobar u Restoranu Bernarda, u istim onim Varaždinskim Toplicama, samo stotinjak i kusur godina kasnije. U ruci opet držim pladanj s tortom.

„Dame i gospodo,“ kažem dok spuštam tanjuriće, „ovo nije tek desert. Ovo je povijest na tanjuru. Još od 1820., kad je osnovano moderno kupalište, pa kroz zlatno doba kada su u Toplice stizali gosti iz cijele Habsburške monarhije, služila se upravo ova torta. Nema brašna, umjesto njega krušne mrvice. Orasi, rum, kava i čokolada – recept star stoljeće i više. I zato kad zagrizete, okusit ćete i dah prošlog vremena.“

Gosti zagrizu, osmijeh im se razvlači preko lica. Neki klimaju glavom, drugi šapću: „Ovo stvarno ima nešto posebno.“

A ja, Konobar s olovkom, s osmijehom dodam:
„Toplička kupališna torta – jer povijest je najslađa kad se posluži danas. I to u Restoranu Bernarda.“

*********************************INTERMEZZO**********************************