Ustaštvo za početnike: Temelj moderne Hrvatske, mode i mobilnih aplikacija

Neupućenima se možda čini da je ustaštvo relikt prošlosti, nešto što bi trebalo ostati zakopano u prastarim ropotarnicama povijesti, odmah pokraj kaseta “Evo zore, evo dana” i maturalnih slika sa socijalističkim frizurama. Ali ne, dragi čitatelji! Ustaštvo je, kako bi rekli naši domoljubni influenceri, vječna inspiracija, pogotovo kad ponestane kruha, pa treba malo cirkusa.

Jer recimo si iskreno – bez ustaštva, kako bi inače znali tko je “pravi Hrvat”? Jel’ po broju pročitanih knjiga? Jel’ po volontiranju? Jel’ po plaćenom porezu? Dajte, budimo realni.

Ustaštvo je poput domoljubnog Wi-Fi-ja – besplatno, slabog signala, ali svatko se na njega kači kad mu treba malo pažnje.
Za jedne je to hobi, za druge modni izričaj (“Ajmo, dečki, obucite crne košulje, idemo u šetnju!”), a za treće startup projekt: “Zamišljamo aplikaciju koja spaja mlade Hrvate na temelju razine NDH nostalgije. Radni naziv – Pavelić.me.”

Naravno, u ovom renesansnom valu povijesne nepismenosti, logično je da se Pavelića pokušava rebrendirati. Neki tvrde da je bio vizionar, drugi da je bio šminker, a treći da bi danas bio Instagram influencer. Ako bolje pogledate neke teorije zavjere s društvenih mreža – sve više se šuška da je poglavnik imao ne samo ideološki, već i stilistički spektar.

Što nam je to Pavelić ostavio?

Osim masovnih grobnica, izbjegličkih kolona i moralnog raka koji metastazira svakih par godina? Pa duh za poduzetništvo!
Jer što je NDH drugo nego startup koji je propao brže nego Yugo u SAD-u?

U zemlji gdje je teže objasniti zašto je kruh 2,50 €, nego zašto netko na YouTubeu viče „Za dom spremni“ na roštilju, došlo je vrijeme da se konačno suočimo s istinom koju svi znamo, a nitko ne želi izgovoriti naglas:

Ustaštvo nije samo ideologija. Ustaštvo je – lifestyle.

Ne lifestyle u smislu zdravlja i blagostanja, nego više u smislu „kako preživjeti stvarnost tako da si izmišljamo prošlost“.

Jer ako ćemo pošteno – ustaštvo je najtrajniji hrvatski brend.
Kraš ima bajadere, Podravka ima Vegetu, a mi imamo NDH.
I kao što neka djeca sanjaju da će biti astronauti, naši maturanti sanjaju da će jednog dana imati majicu s likom poglavnika, ako prođu maturu iz povijesti (ili barem ako fejkaju diplomu).

Ustaštvo se vraća – u školama, na stadionima, u komentarima na TikToku. Uglavnom tamo gdje Google zamjenjuje udžbenik, a krivi info postaje sveta istina ako ima dovoljno lajkova.

Danas se Pavelić doživljava ne kao zločinac, nego kao influencer iz 1940-ih.
Kažu da je volio crno? Pa eto ti stila.
Imao brkove? Ikonično.
Nosio ženske haljine? Čekaj… što?

Pavelić – prvi hrvatski drag queen?

Zašto bi samo Churchill imao prepoznatljiv šešir, a Tito kubanku, kad je naš imao ormar pun opcija? Tako se, uz kavanske legende, probijaju tvrdnje da je Pavelić volio nositi ženske haljine. I to ne bilo kakve – nego svilene, s čipkastim obrubom. Jer zna se: svaki ozbiljan diktator mora imati smisla za teksturu.

I što nam to govori? Pa jasno je – ustaštvo je zapravo preteča transrodne fluidnosti u regiji! Ponosno ispred svog vremena, s glomaznim čizmama broj 46 i laganim tilom. Zli jezici bi rekli da je Pavelić želio da mu se svi klanjaju – ali možda je zapravo samo želio da mu zavide na haljini.
Dokumentirani dokazi ne postoje, ali u zemlji gdje je „rekla susjeda s interneta“ validna znanstvena metoda, vjeruje se da je Pavelić u privatnosti svog bunkera volio obući svilenu haljinu, udariti po ružu i u tišini šaptati “Za dom… za dušu”.

I ne, ovo ne bi trebalo biti sramota – svatko ima pravo na svoju intimu.
Ali zanimljivo je da baš oni koji danas viču „Ustaše su bili pravi muškarci!“ ne znaju što bi s informacijom da je njihov idol možda preferirao čipku i decentni dekolte.
Ne znaš bi li se zgrozio, nasmijao ili pitao gdje je hrvatski Monty Python da ovo sve ekranizira.

Tko su današnji ustaše?

To su ljudi koji ne znaju tko je bio Stjepan Radić, ali znaju kad je rođen Rafael Boban.
To su oni koji pjevaju Thompsonove pjesme, iako misle da je Jasenovac država, a Gradiška brend mineralne vode.
To su oni koji ne podnose “rodnu ideologiju”, ali nose majice s čovjekom koji je možda šivao vlastite kostime iza fronte.
To su i oni koji glasno mrze homoseksualce – jer potajno nisu sigurni koga više vole: muškarce, žene ili možda sve u kompletu, a oni u sredini između dvojice (ili se kaže dvoje???) i s bočnim pretincem i još dva ispod svakog pazuha.

Nije li ironično što najglasniji branitelji “muževnosti i čistoće nacije” obožavaju vođu koji je, prema legendi, volio mekanu tkaninu, introspektivu i ogledalo više nego pušku?

Ustaštvo kao nacionalni wellness

Kao da smo svi kolektivno upisani u program samopomoći:
“Kako ne priznati stvarnost, u tri jednostavna koraka.”

Ustaše nisu bili zločinci – to su sve komunjare izmislile!

NDH nije propala – samo je privremeno u mirovanju.

Pavelić nije pobjegao – otišao je na makeover.

Sve u svemu, ustaštvo u 2025. godini nije povijest – to je proizvod.
Za domaće tržište gluposti i izvozni artikal za dijasporu željnu „prave Hrvatske“, one u kojoj se ne misli, ne čita i ne uči – nego viče, salutira i povremeno krevelji pred ogledalom.

P.S.

Za sve dežurne dušebrižnike, domoljube s Facebook diplomom i čuvare svetinje iz podruma:
molim vas, objasnite mi što sam htio reći.
I to odmah, jer ako vi ne znate – tko će?

Ili me jednostavno prijavite.
U vašoj verziji povijesti to ionako uvijek završava isto – cenzurom, deportacijom ili „pedagoškom šamarčinom“.

A ja ću i dalje pisati.
U pidžami. Uz kavu. Vaše komentare ću, kao pravi Hrvat, uz kavu i burek, pažljivo ignorirati.

*********************************INTERMEZZO**********************************