Ušao sam tiho, dok su drugi pucali u prazno

Ulazak u 2026. kod mene nije bio doček — bio je prolaz.
Vozio sam se kući s posla, jer kod mene i godine dolaze radno, bez fanfara i bez lažnog optimizma na rate. Ponoć me uhvatila na cesti, tamo gdje se ne glumi sreća nego pazi da ne završiš u jarku.

Oko mene vatrometi. Pucalo je nebo, slavile su se tuđe iluzije. Ja sam ih gledao — nisam ih čuo. I to mi je bio najljepši poklon. Jer tko god je ikad slušao tu buku zna da ona najčešće samo pokušava prekriti prazninu.

Vidjeti, a ne slušati.
Biti prisutan, ali ne sudjelovati u kolektivnoj histeriji. Voziti svoje, dok drugi pucaju u zrak da bi uvjerili sebe da su negdje stigli.

Ako je to znak, onda je brutalan i pošten:
2026. neće biti godina galame, nego filtriranja. Neću više slušati svačije mišljenje, savjete ljudi koji stoje u mjestu i vatrometom slave vlastitu nulu. Gledat ću, procjenjivati i ići dalje — bez potrebe da objašnjavam zašto.

U novu godinu nisam ušao skačući, nego prolazeći. I to mi je sasvim dovoljno.
Jer dok su drugi slavili minutu ponoći, ja sam već bio na putu.

Pouka?
Ako moraš preglasno slaviti da bi povjerovao da ti ide — onda ti ne ide.
Ja sam u 2026. ušao tiho. I baš zato sam joj već ispred nosa.

Sretna Nova godina!

*********************************INTERMEZZO**********************************