“Subotom klečimo, nedjeljom kmečimo”
Postoje trenuci kada društvo jasno pokaže koliko duboko može potonuti, a sve pod krinkom svetosti, tradicije i „moralnih vrijednosti“. Ponekad je dovoljno jedan prizor da se razotkrije sav licemjeran sjaj lažnog bogoljublja — onaj u kojem se križ nosi visoko, a savjest gazi nisko. Upravo takvi trenuci, poput ovoga, ne zahtijevaju dodatno tumačenje. Sami govore. Sami optužuju. Sami sramote.
„Subotom klečimo, nedjeljom kmečimo.“
Ovaj događaj samo potvrđuje ono što mnogi već dugo osjećaju. Gaziti ruže položene za ubijene žene dok nosiš sliku Marije, zaštitnice žena, može samo licemjerno, pokvareno do srži, moralno ispražnjeno stvorenje.
Nema te isprike koja može izbrisati takav čin. Nema te svete vode koja može oprati prljavi obraz niti one duše koje su u tom trenutku mirno gledale. Nema te plaće ni dnevnice koja može vratiti dostojanstvo onima koji su gledali, šutjeli i „držali red“ nad gaženjem sjećanja na mrtve.
Gaženje je gaženje. Nema potrebe tražiti bolji opis.
Takvi bi Isusa drugi put raspeli, pa još rekli da je „tako Bog zapovidio“. Ali vjernik nije onaj koji to kaže, nego onaj koji to pokaže. Mnogi danas imaju samo mentalnu vjeru, a ni jednim postupkom ne potvrđuju vrijednosti na koje se toliko vole pozivati.
I zato ću završiti s rečenicom koja neke najviše boli:
Nema veće mržnje od kršćanske ljubavi — kad je prakticiraju oni koji ne znaju ni što znači “ljubav”, ni što znači “kršćanski”.
*********************************INTERMEZZO**********************************
