REPUBLIKA FENIKSKA (poznatija kao Hrvatska) – kratka kronika zemlje koja se stalno diže iz pepela, najčešće vlastitog roštilja

Kažu da je Hrvatska mala zemlja za velike podvige. I to je apsolutna istina. Na primjer, samo kod nas možeš otići u općinu po jedan papir, a vratiti se kao potpuno nova osoba – s iskustvom, traumom i tri godine stariji. Neki tvrde da su ondje izgubili i dušu, ali to se još vodi kao „predmet u obradi“.

U ovoj zemlji sve je moguće. Možeš imati plaću 900 eura i račun za režije 910 eura – i nitko se ne čudi. Kažu: „Pa dobro, kaj si se žalil? U Njemačkoj bi ti bilo još gore, tam si moraš sve sam plaćati!“
A tu te barem država iznenadi – svaki mjesec, bez iznimke.

Razvili smo i posebnu vrstu sporta: preživljavanje inflacije bez emocionalnog sloma. Najuspješniji sportaši već su u srebrnoj i zlatnoj generaciji – oni koji su nekad preživjeli i privatizaciju pa imaju PTSD kad čuju riječ „ulaganje“.

Ministri i političari redovito dokazuju da fizika više ne vrijedi: što je veća afera, to je manja šansa da će odgovarati za nju.
Na natječajima za javne funkcije najvažnije je pitanje:
„Znate li raditi?”
„Ne.”
„Odlično, to tražimo!“

Isto tako, hrvatski su građani razradili sofisticiran sustav komunikacije; ne moraju ništa reći – dovoljno je da se pogledaju i već znaju sve: tko je kriv, tko je stranački uhljeb, i tko se opet gura preko reda na blagajni. A taj koji se gura obično kaže:
„Samo bum neš’ pital.“
I onda kupi pola dućana.

Na moru je potpuno druga dimenzija života. Tamo je sve skuplje za 300%, ali domaćini uvjeravaju turiste da je to tradicija. Jedino što se još drži na staroj cijeni je bura – ali i ona puše na crno.

U gradovima se pak živi brzo i neshvatljivo: vozači koriste žmigavac samo u svečanim prilikama, a pješaci prelaze cestu kao da igraju Loto – s istom šansom za uspjeh.

I tako prolaze dani u Hrvatskoj, zemlji gdje su ljudi izumili rečenicu:

„Nije dobro, ali barem je smiješno.“

Kažu da se Hrvatska stalno pokušava popraviti, ali se svaki put uhvati sama sebe u nekom apsurdu, pa se moramo smijati – inače bismo ozbiljno shvatili situaciju, a to je već preopasno.

No unatoč svemu, postoji nešto neuništivo – kada se ljudi okupe na kavici, sve se zaboravi: i inflacija i afere i političari i činjenica da se kruh više reže na tanke ploče jer su tak’ sretniji.

Kavica je sveta.
Hrvatska religija (i relikvija) broj jedan.
Država se raspada, ali kava drži narod na okupu i dok god postoji ta kava – bit ćemo dobro.

Odnosno… bit ćemo dobro čim prođu izbori.  Oni idući. Ili oni poslije tih. A možda i oni treći.

Uglavnom, Hrvatska je kao svemirski brod koji nitko nije naručio, ali je ipak dostavljen — bez posade, bez plana leta i s uputama na jeziku koji ne postoji.
Leti, ali samo zato jer gravitacija odustala., povremeno ispušta dim, ali to nije kvar — to je tradicionalna manifestacija narodne mudrosti.

Komunikacijski sustav broda radi samo kad ga psuješ, autopilot se uključuje isključivo kad ga nitko ne treba a interni alarm zapomaže:
„UPOZORENJE! Razina logike kritično niska! Molimo unesite humor!“

Kabina za putnike je posebna priča:
u njoj ljudi sjede po sektorima – uhljebi u prvoj klasi, obični smrtnici u ekonomskoj, a između njih, u zoni turbulencije, sjede oni što još vjeruju da će se nešto promijeniti; oni najčešće nose kacige i tople sendviče.

U svemirskoj kuhinji kuhaju se zakoni – malo ugrijani, malo sirovi, uglavnom na brzinu i bez recepta, a iz otvorenog prozora stalno ulijeće bura, iako smo 300 000 km od Zemlje.

Brodski kapetan se mijenja svakih par godina (ili desetljeća), ali ostaje ista poruka:

„Nemojte paničariti! Mi znamo gdje idemo!“

A onda tiho doda:

„…barem se nadamo.“

Svemirski brod Hrvatska s vremena na vrijeme udari u asteroid imena Korupcija, ali posada to slavi kao još jedan „uspješno proveden manevar“.
Napukne trup, ali to se zakrpa selotejpom i oproštenim dugovima.

I tako putujemo kroz svemir, bez karte, bez cilja, bez goriva…
Ali s izrazito glasnom nadom da će se negdje, nekako, pojaviti mali zeleni i reći:

„Ljudi moji, dosta vam je bilo – sad ćemo mi.“

A dok se to ne dogodi, svi putnici uglas ponavljaju:

„Ma samo nek’ ovaj brod još malko leti… da stignemo na kavu.“

I brod stvarno nastavi letjeti.
Jer vidi da bi slijetanje bilo preozbiljno.

A ozbiljnost — to nije dio hrvatskog svemirskog programa.

*********************************INTERMEZZO**********************************