U našem projektu “Nisam danguba, samo stvaram povijest” pridružuje nam se i Luca Mamić, rođena 17. rujna 1968. u Domaljevcu. Udata je i ponosna majka troje djece. Ljubav prema pisanju otkrila je još u osnovnoj školi, a od tada nije prestala živjeti u čarobnom svijetu riječi. Do sada je izdala vlastitu zbirku poezije “U čarobnom svijetu mašte”, sudjelovala u više zajedničkih zbirki i dvjema antologijama, a trenutno priprema novu zbirku – ovaj put posvećenu duhovnoj poeziji. Aktivna je i kao administrator u nekoliko pjesničkih grupa, gdje nesebično dijeli ljubav prema pisanju i podršku drugim autorima.
Predstavljamo njenu pjesmu “Razgovor muža i žene”, u kojoj na duhovit i rječit način otvara temu o ulozi žene, pisanju i svakodnevnim obavezama, ostajući vjerna vlastitom putu i stvaralaštvu.
Žena:
Mužu dragi, ja ti moram reći,
možda moja priča te usreći.
Milo moje, vjeruj moraš znati,
ženu pisca od sad ćeš imati.
Ja ti pišem od djetinjstva rana,
pjesme, priče i nešto romana.
Muž:
Ženo, bolan, pa zar si ti luda?
Ne mogu se načuditi čuda!
Kakve lude misli tebe more?
Žena mora da radi od zore.
Kuha, sprema, mužu da ugađa,
a ne neke pjesmice da rađa.
Žena mjesto u kuhinji ima,
kuhat, spremat, radit s tanjirima.
Kakav pisac i kakvi bakraći?
Lude misli ti u vodu baci.
Man’ se ženo pjesmica i rima,
ne da tebi tvoja bećarina.
Žena:
E, pa kad je tako, moj mili bećaru,
jest ćeš ono što spremiš na žaru,
ili skuhaš, sasvim mi svejedno,
ne moramo mi jesti zajedno.
Od sad evo, ja ugađam sebi,
kuću, pos’o, sve ostavljam tebi.
Tako stoje stvari, moje janje,
od sada se bacam na pisanje.
Živ mi, mužu, dugo i zdrav bio,
imaš pisca pa htio ne htio.
I još jedno isto moraš znati
Pisac neće cijele noći spati,
sad rimama mora ugađati.
Kada dođem , ma nećeš ni znati.
