Povratak u tišinu – Sjeme svjetla
Jučer smo namjerno objavili samo Postludij – Dvije Luci da vidimo vaše reakcije koje su bilo izuzetno pozitivne pa danas objavljujemo kompletnu priču Davorina Becka zajedno s postludijem koji sada dobiva potpuni smisao!
Ponekad priča dođe sama — ne da objasni, nego da podsjeti.
Neke nisu napisane da budu pročitane,
nego da budu osjećene — poput daha,
ili pogleda prema zvijezdama.
„Povratak u tišinu – Sjeme svjetla“
za sve koji još gledaju prema nebu, i kad ih boli.
Povratak u tišinu – Sjeme svjetla
Priča o jednoj Luci, jednom Svemiru i tišini između njih.
⸻
Predgovor
Ova priča nije napisana da bi objašnjavala,
nego da bi podsjetila.
Nastala je iz razgovora o entropiji, boli i svjetlosti —
o onome što nas sve čeka,
i o tome kako, unatoč svemu,
još uvijek gledamo prema zvijezdama.
Ako u njoj prepoznaš dio vlastitog puta,
onda se Luci već vratila.
⸻
Luci gleda zvijezde
Nebo je još bilo nespremno da se pokaže,
a ona je već gledala gore —
ne da bi tražila svjetlo,
nego da bi pitala kamo tama ide kad se smiri.
Ispod nje, zemlja je disala kroz kosti,
teška, bliska, stvarna.
Ali između daha i pogleda
nastala je tišina koja nije pripadala ni jednom svijetu.
Možda se tamo,
u toj tišini,
nešto prisjeća sebe kroz nas.
I možda svaki pogled prema gore
nije ništa drugo nego sjećanje
na ono što nas je jednom promatralo natrag.
⸻
Razgovor Luci i Svemira
Luci:
Tako si velik da te ne mogu obuhvatiti mislima.
Ako te pokušam razumjeti, nestajem.
A ipak — u meni je nešto što te prepoznaje,
kao da si me jednom već sanjao.
Svemir:
Nisam te sanjao, Luci.
Ti si trenutak u kojem se sjećam samog sebe.
Kad gledaš gore,
moje se svjetlo vraća kući kroz tvoje oči.
Luci:
Ali ja sam krhka.
Bol mi vuče tijelo,
a vrijeme me lomi kao staro drvo.
Što vrijedi to gledanje, ako sve nestaje?
Svemir:
Vrijedi jer gledaš.
Jer čak i kad propadaš,
u tebi tinja iskra koja ne zna za kraj.
To nije tvoja volja,
to je moja radoznalost kroz tebe.
⸻
Luci, Svemir i Vrijeme
Vrijeme:
Hodam kroz tebe, Luci, a ti misliš da prolaziš kroz mene.
Mjeriš me u satima i ranama,
ali ja sam samo način na koji svjetlo postaje sjećanje.
Luci:
Ako ti prolaziš kroz mene,
zašto onda osjećam starost,
zašto me boli svaki tvoj korak?
Vrijeme:
Jer tvoje tijelo zna ono što duh tek uči:
da prolaznost nije kazna,
nego način da beskonačnost bude stvarna.
Svemir:
Vrijeme i ja nismo neprijatelji.
Ja dajem prostor, on daje ritam.
Zajedno plešemo u tebi, Luci,
i svaka tvoja misao je naš korak.
⸻
Prije Zvijezda
Ulica je mirisala na kišu i benzin.
Prodavač kestena slagao je limenu peć,
a dim mu se lijepio za rukave.
Luci je stajala pokraj semafora,
gledala kako kap vode klizi niz staklo
i lomi u sebi cijeli svijet — zgrade, nebo, nečiji osmijeh.
Kasnije te večeri, dok je gasila svjetlo,
pogledala je prema nebu.
I prvi put nije tražila odgovore,
samo je osjetila da gleda natrag,
kao da se prepoznaje s nečim što ju je gledalo od početka.
⸻
Tišina u tijelu
Bol se vraćala kao plima.
Tijelo ju je učilo novi jezik —
šapat, pa udarac, pa opet šapat.
Nije se bunila. Samo je promatrala.
Kad bi bol stigla, nije ju više nazivala neprijateljem.
„Dobro,“ rekla bi, „onda ćemo zajedno disati.“
S vremenom je shvatila:
ni tijelo ni bol nisu prepreka, nego vrata.
Vrata koja se otvaraju prihvaćanjem.
Jednog poslijepodneva, dok je slušala kišu,
osjetila je kako vrijeme staje.
Sve se smirilo, i čula je glas:
„Ne bori se više da ostaneš,
nego ostani budna dok ideš.“
⸻
Povratak
Te noći nije bilo snova,
samo svjetlo što se razlilo po zidovima.
Bol je nestala, a lakoća došla tiho.
Ruke su joj bile tople,
u njima svjetlo, kao riječ bez glasa.
„Jesi li tu?“ pitala je.
„Nisam nikad otišao,“
odgovor je šapnuo kroz sve.
Svemir je disao kroz nju, Vrijeme se nasmiješilo i stalo.
Luci je shvatila:
nije odlazak ono što dolazi, nego nastavak —
u drugačijem obliku, bez granica.
„Nisam nestala,“ pomislila je.
„Samo sam postala prostor između zvijezda.“
⸻
Epilog — Sjeme svjetla
Zgrada u kojoj je živjela sada ima nove prozore.
Ali ponekad, kad kiša dugo pada i nebo se spusti,
netko zastane i ne zna zašto.
Zrak zamiriši na topli kruh i na mir što se ne može imenovati.
Možda samo vjetar nosi trag nečijeg daha.
Možda se Svemir, sjetivši se nje, nasmije.
A negdje, daleko od brojeva i mjerenja,
zvijezda se rodi bez razloga
i na tren obasja zemlju točno onako
kako je Luci nekad gledala nju.
I tako se priča ne završava,
nego širi — poput sjemena što ne zna za koga ni gdje će niknuti,
ali zna da mora.
⸻
Svjetlost se ne gasi, samo mijenja oblik.
⸻
Napomena autora
Ova priča nije pokušaj da se objasni kraj,
nego da se vidi svjetlost u njegovoj tišini.
Sve što u njoj postoji, već je postojalo u svakome
tko je ikad zastao i pogledao prema nebu bez pitanja.
Luci je ime koje sam dao tom pogledu.
Ako je prepoznaš, znači da si već na putu.
Kraj !
Za onu koja zna.
—————————
Postludij – Dvije Luci
Jedna je pjevala kroz boje,
druga je šutjela kroz tamu.
Jedna je plovila nebom što se lomi u staklu,
druga je stajala pod nebom koje se ne mijenja.
Obje su gledale prema svjetlu —
ali svaka iz svojeg svijeta.
Lucy je bila dijete koje se sjeća sna,
Luci je duša koja se sjeća povratka.
I negdje između tih dvaju pogleda
— tamo gdje pjesma postane tišina —
one se susretnu.
Tada nebo nije ni iznad, ni izvan,
nego unutra.
U spomen Lucy iz Lennonove pjesme.
Autor: Davorin Beck
*********************************INTERMEZZO**********************************



