Pogled govori unedogled

Priča kojom sam pobijedio na natječaju za najbolju kratku priču pod nazivom “Pogled govori unedogled” Udruge slijepih Koprivničko-križevačke županije:

Stajao je u redu, oslanjajući se na štap koji je već vidio više nego njegove oči ikad. Ljeto je palilo vani, zrak u čekaonici bio je težak, ljudi su nervozno šaptali, čekajući da dođu na red. Dok su sekunde prolazile poput vječnosti, osjetio je kako se energija svih prisutnih skuplja u napetoj tišini. Kad je napokon došao na šalter, osjetio je olakšanje – barem je mislio da jest.

Dok je čekao, osjetio je njezinu prisutnost i napetost na način na koji samo oni koji ne vide znaju – kroz tišinu koja nije bila tiha, kroz vibracije njezinog glasa koje su se miješale s atmosferom u čekaonici. U zraku je visjela nevidljiva tenzija, a kad je osjetio njezin glas u zraku, znao je da se suočava s licem koje je, iako skriveno od njega, bilo napeto poput strune, lica čije su crte bile oštre, usne stisnute.

Osjetio je da se njezino lice grči od nestrpljenja, da joj je čelo možda lagano namršteno, a brada spuštena u znak nervoze, kao da joj tijelo traži način da izbaci tu frustraciju koja ju je izjedala. Iako nije mogao vidjeti, slutio je to; osjetio je to u tonu njezina glasa koji je imao oštrinu, onu koja probija kroz svaku prepreku i ne mari što će ostaviti iza sebe. Glas joj je bio oštar, nestrpljiv:

“Zar ne vidite da je gužva?”

Na trenutak je sve stalo. Kroz njega je prošla hladna jeza. Kao da je vrijeme zastalo, ali ne onaj vanjski svijet – unutra, duboko u njemu. Srce mu je ubrzalo ritam, nečujan svima osim njemu samome. Taj jedan trenutak, ta jedna rečenica razbila je krhku vanjsku bonacu, mirnu površinu koju je tako pažljivo održavao. Taj njegov naizgled bezizražajan izraz lica bio je nalik vodi na površini oceana, ali ispod, bio je uragan, razoran, divlji, uzburkan.

Oči koje nisu gledale, sada su vidjele jasnije nego ikada: vidjele su sve trenutke kad je bio zanemaren, kad su ga gledali kao manje vrijednog, kad su riječi poput ove ostavljale trag na njemu. Vidio je svaki put kad je morao prešutjeti ono što mu je u grudima gorjelo kao plamen. Za vanjski svijet, ostao je miran; nije podigao glas, nije reagirao.

Ali iznutra, svaki djelić tijela grčio se u pokušaju da ostane pribran. U stomaku mu se stisnula bolna kvržica, u prsima se skupljala težina, u grlu grumen riječi koje nikada neće izgovoriti. Čitavo tijelo vibriralo je pod težinom nevidljivog tereta, kao da je svaki atom u njemu plesao na rubu eksplozije. Noge su mu drhtale, ali nije ih pomaknuo. Ruke su bile opuštene, no ispod kože krv mu je tekla poput rijeke koja prijeti probiti branu.

Trebao je svu svoju snagu da zadrži vanjski mir, da ne dopusti da ova rečenica razbije sve što je godinama gradio – čvrstinu, stabilnost, prihvaćanje da je nevidljiv u svijetu koji očima vrednuje vrijednost. I dok su mu riječi službenice još uvijek zvonile u ušima, lagano se osmjehnuo. Bio je to osmijeh za njega, za sve godine, za svaki pretrpljeni trenutak tihe borbe. Možda nije vidio gužvu, ali je vidio sebe – izdržljivog, postojanog, kao stijena usred svih oluja.

Dok je odlazio od šaltera, službenica je možda ostala nesvjesna svega, no on je znao – baš kao što to uvijek zna – da svaka riječ nosi težinu i da baš svaka borba, ona koja se odigrava tiho, u nutrini, iza lica koje ne odaje ništa, vrijedi više nego što će ikada izreći.

Dok se službeničin glas poput strijele probio kroz njega, tišina je i dalje visjela nad čekaonicom, ali nitko nije reagirao. Ljudi su bili uronjeni u svoje misli, u svoje čekanje, svoje brige, svoje mobitele. Svaki pogled bio je pažljivo sklonjen, svaka glava pomaknuta u stranu – nitko nije htio biti dio tuđe nelagode. U njihovim srcima možda je bio neki osjećaj nelagode, možda su i čuli oštar ton i osjetili težinu tih riječi, ali nitko se nije pomaknuo.

On je osjetio kako svatko drži pogled čvrsto u svom svijetu, kako svi, makar i na trenutak, igraju tu igru promatranja svojih poslova, prepuštajući neugodnost tišini koja se prostirala između zidova. Da može, i on bi pogled skrenuo, pobjegao u neku točku na podu ili zidovima, nešto da mu da predah od boli. No, nije imao čime. Zatvoren u svom mraku, nije imao bijeg, nije imao utjehu skretanja pogleda, sklanjanja misli na drugo mjesto. Ostao je potpuno izložen i nepomičan, kao brod na pučini kojeg zapljuskuje oluja, bez ikakvog zaklona.

U trenu kad je pomislio da će utonuti u težinu koja ga je ispunila, osjetio je kako ga netko lagano povlači za rukav. Spustio je glavu i nasmiješio se kad je čuo tihi, znatiželjni glas djeteta:

“Zašto imaš taj štap?” upitala je djevojčica, vesela i razigrana, potpuno nesvjesna napetosti koja je ispunjavala prostoriju.

On je na trenutak zastao, a onda se lagano sagnuo prema njoj, s osmijehom na licu, sav teret svojih misli ostavljajući po strani zbog te male, iskrene znatiželje.

“Pa, znaš,” odgovorio je smireno, “taj štap mi pomaže da ‘vidim’ stvari oko sebe. Kad ga pomaknem ispred sebe, mogu osjetiti gdje su prepreke i kuda trebam ići.”

Djevojčica ga je pogledala širom otvorenih očiju, s blagim osmijehom znatiželje.

“Znači, štap ti je kao neka vrsta čarolije?” upitala je, očiju sjajnih od uzbuđenja.

Nasmijao se iskreno, osjećajući kako mu se nešto toplo širi grudima.

“Može se reći da jest,” rekao je. “Kad ga držim, kao da imam poseban osjet koji mi govori o stvarima koje ne mogu vidjeti očima.”

Djevojčica se nagnula bliže, s uzdahom divljenja.

“A što vidiš kad zamišljaš stvari?” pitala je, nevino, bez ijednog traga osuđivanja ili nelagode.

Zastao je na trenutak, promišljajući njezino pitanje, a zatim tiho odgovorio: “Kad zamišljam, svijet je pun boja i zvukova, kao i tvoj. A kad ga osjetim svojim štapom, sve te boje samo malo drukčije bljesnu, kao da pričaju svoju priču.”

Djevojčica se nasmijala oduševljeno, a zatim ga dotaknula po ruci. “Baš mi se sviđa tvoj štap,” rekla je iskreno. “I želim da uvijek možeš vidjeti sve te boje u svom svijetu.”

On se nasmiješio, zahvalan. Njegov je svijet možda bio mračan, ali taj je trenutak zasjao vedrinom – dijete, još neiskvareno društvenim pravilima i nelagodama, prepoznalo je u njemu ono što nitko drugi nije primijetio. I dok je djevojčica trčala natrag k majci, on je, nasmiješen, osjetio da je unatoč svemu pronašao djelić svjetla koji mu je bio dovoljan.

Djevojčina jednostavna, iskrena pitanja, njezino divljenje njegovom štapu, proširili su se prostorijom poput vala. Tišina koja je dotad vladala sada je bila ispunjena šapatima, pogledima, kao da su se ljudi oko njega iznenada probudili iz vlastitih misli. Vidjeli su ga prvi put, primijetili ga u onoj njegovoj tihoj snazi. Isprva su, doduše, samo nelagodno pogledavali prema šalteru, no uskoro je netko tiho, a onda sve odlučnije, progovorio:

“Možete li mu, molim vas, pomoći?”

Drugi su se pridružili, jedan po jedan, sve dok glasovi nisu postali jedinstven poziv upućen službenici. Osjetivši kako se pažnja svih okupljenih okrenula prema njemu, službenica je podigla pogled. Na njezinu se licu sada pojavio tračak nelagode, ali i razumijevanja, kao da je, napokon, i nju dotaknula ta djevojčičina čarolija.

Pogledala je prema njemu, a zatim mu se osmjehnula, iskreno, s toplinom koja je otjerala sve napetosti i ukočenost koja je dotad dominirala njezinim licem. Pristupila mu je s obnovljenom pažnjom i poštovanjem, njezine su riječi sada bile smirene, strpljive, a on je osjetio kako se oluja u njemu polako stišava, kao more koje se smiruje kad izađe sunce.

Njegov svijet možda nije imao boje koje je djevojčica zamišljala, ali trenutak kad mu je službenica s blagim osmijehom predala dokumente bio je sve što mu je trebalo. U toj maloj, neizgovorenoj zahvalnosti koja je prolazila između svih prisutnih, osjetio je da je njegov svijet, bar za taj trenutak, obasjan svjetlom koje je bilo jače od bilo koje oluje.

*********************************INTERMEZZO**********************************