Novinari ili plaćenici – tko još u Međimurju (i Hrvatskoj) drži pero uspravno?
Nekidan sam naletio na jedan međimurski portal i njihov “doprinos” obilježavanju 23. kolovoza – Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. I što su stavili? Tekst u kojem se ni jednom riječju ne spominju NDH i ustaše, a kao ilustracija – fotografija pionira. Krasna, nevina djeca koja su toga dana osjećala važnost i sreću, nesvjesna ikakvog zla oko njih, korištena su kao simbol komunističkog režima. Dakle, očito, svjesno i degutantno svrstavanje na jednu – i to mračnu – stranu, uz potpuno idiotski potez stavljanja slike djece kao argumenta. To nije samo neprofesionalno, to je sramotno.
U komentaru sam napisao: “Izgleda da u Međimurju nema više relevantnih novina ni novinara!”
I stojim iza toga. Malo kasnije sam na svom profilu dodao i ovo:
“Hrvatskoj ne trebaju samo novi političari – bez novih, hrabrih i relevantnih novinara svaka će vlast ostati ista, jer istina vrijedi tek onoliko koliko je ima tko izgovoriti.
Gorkić je govorio!”
I što se dogodilo? Jučer mi u inbox stigla ljutita i razočarana poruka jednog novinara. I ne, neću spomenuti ime (HINT: riječ je o čovjeku koji je – zajedno s još jednom bivšom novinarkom – jedini napisao tekst o krivotvorenju mog potpisa podrške Ljerki Cividini. Krivotvorenju koje je policija kasnije nedvojbeno dokazala.) Zašto mu je moja objava zasmetala? Zato što je svjestan da je upravo on iznimka. I svaka iznimka zna da je iznimka. Ne treba je posebno isticati. Ako si novinar koji ima hrabrosti, sam ćeš biti svjestan svoje vrijednosti.
Ali ponovit ću: stajalište ne mijenjam i ponovit ću ga na najvrućijoj temi ovih dana – nije dovoljno samo ne vikati “Za dom spremni”. Novinar mora i osuditi. Jer šutnja nije neutralnost, šutnja je svjesni izbor na krivoj strani.
Zakon o financiranju medija? Tu tek leži problem. Jedinice lokalne samouprave uredno legalno financiraju portale i novine – samo da bi im dolazili na presice i pisali hvalospjeve. Nisam uspio saznati koliko je tih “plaćenih pjesama” mjesečno propisano, ali znamo svi da nema besplatnog ručka. Rezultat? Nemamo novinare. Imamo plaćenike. Ljude koji su prodali pero za šaku eura i komad protokola.
A sad vas, čitatelji, pitam nešto direktno:
Imate li muda reći koje novinare smatrate relevantnima?
Jer bez novih, hrabrih i relevantnih novinara – vlast će uvijek ostati ista.
Da vas čujem!
