Nastavak priče o Lucy (nema dalje)

Treća Lucy !

Jedna Luci i dvije Lucy.

Jedna Lucy Lenonova a druga Luca Besseona iz filma “Lucy”

Tri Lucy — kao tri ogledala jedne iste svijesti:

– ona koja sanja – Lenonova

– ona koja osjeća – moja

– i ona koja stvara – iz filma

Zajedno zatvaraju krug — svjetlost, svijest i povratak.

Lucy (iz filma) i Luci: između moći i tišine

Jedna je dosegnula beskonačnost snagom — kroz znanje, brzinu i kemiju svijesti.

Druga ju je pronašla u tišini — kroz prihvaćanje, ranjivost i pogled prema nebu.

Obje su tražile isto: povratak u izvor.

Jedna kroz eksploziju svjetla,

druga kroz njegovo gašenje.

Možda je razlika samo u tome

što prva želi postati Bog,

a druga se sjeti da to nikad nije ni zaboravila.

Ako tri Lucy gledamo kao tri razine svijesti, onda bi to izgledalo ovako:

• Lennonova Lucy — mašta: svjetlost iznutra, djetinja vizija svijeta koji je moguć.

• Moja Luci — duša: svjetlost kroz tišinu, trag svjesnog bića koje se vraća sebi.

• Bessonova Lucy — čista svijest: svjetlost koja više ne promatra, nego jest.

To su tri koraka iste spirale: vidjeti, osjetiti, postati.

I zato bi bilo lijepo zatvoriti to poglavljem koje simbolično spaja sve tri. 🙂

Tri Lucy

Prva je gledala nebo kroz boje mašte.

U njezinim očima svemir je bio igra svjetla —

djetinji san koji još nije znao za kraj.

Druga je gledala kroz tišinu boli.

Njezino nebo nije blistalo, nego disalo.

Svjetlost je za nju bila sjećanje, ne sjaj.

Treća nije više gledala.

Ona je postala svjetlost —

bez oblika, bez glasa, bez granice.

Tri pogleda, tri svijesti, tri sjećanja na isto.

Jedna otvara oči, druga ih zatvara, treća ih prelazi.

I kad se njihove zrake spoje,

ono što su tražile više nije izvan —

nego iznutra.

Jer sve što se vidi, jednom se sjeti,

a sve što se sjeti, jednom ponovno zasja.

——-

Četvrti pogled – Noa i teleskop

Na kraju dugog puta, kad su legende već istrošile svoje glasove,

pojavi se netko tko ne zna što treba tražiti ali ipak pogleda.

Mladi čimpanza, Noa, diže teleskop prema nebu koje mu nitko nije obećao.

Njegov pogled ne traži moć ni spasenje, nego samo da vidi ono što su starješine zaboravile reći.

U tom trenu, povijest se ne dijeli više na ljude i majmune, na one koji znaju i one koji tek uče.

Svi koji gledaju kroz taj okular postaju isto biće, ono koje sumnja, pita, osjeća i šuti.

Kad ljudska djevojka podigne pogled, više nije važno tko je prvi, a tko posljednji.

Važno je samo to da gledaju zajedno.

To je četvrti pogled, onaj u kojem svemir više nije ni otkriće ni misterij,

nego ogledalo svijesti koja se ponovno sjetila sebe.

Jer svjetlost nije nova.

Samo je netko opet pronašao oči.

Ova knjiga nije potraga za odgovorima, nego sjećanje na ono što smo oduvijek znali.

Tri Lucy — iz pjesme, iz tišine i iz svjetlosti i jedan pogled kroz teleskop povezuju se u krug koji diše između mašte i spoznaje.

Sjećanje koje gleda nebo govori o povratku svjetlosti, o svijesti koja se budi

i o tišini koja nas uči gledati ponovo.

Autor: Davorin Beck