Međimurci, Nizozemska i put ka osobnom samorazvoju (ili nečemu dimnijem)

Sve češće na društvenim mrežama niču slike Međimuraca pod vjetrenjačama, na biciklima s cvijećem u košari, naslonjeni na kuće nagnute ko savjest našeg političara.
Statusi tipa:

“Napokon vikend u Amsterdamu 😍🚴‍♂️🌷”
ili
“Pobjegli malo od svakodnevice 🧳🇳🇱”
postali su toliko česti da čovjek pomisli da je u Murskom Središću otvorena direktna tramvajska linija do četvrti crvenih svjetiljki.

Ali zašto baš Nizozemska?
Zašto ne Belgija, gdje možeš jesti pržene krumpiriće i čokoladu dok gledaš kišu?
Zašto ne Luksemburg, koji ima… pa… nešto, valjda?
Zašto baš zemlja tulipana, tolerancije i biciklističkih gangova u fluorescentnim prslucima?

Možda odgovor leži u misterioznom broju 420.
Ne, to nije šifra za međimurski autobus, nego globalno prepoznata kriptološka oznaka za… rekreativno sagorijevanje biljnog svijeta.
I sad, kad pokušaš spojiti Međimurca, koji cijeli život doma gaji koprivu i hren, s legalnim dućanom gdje možeš birati sortu za opuštanje – pa kak da ne ide?
Joža iz Totovca nikad nije bio toliko relaksiran otkako mu susjed prestao kositi nedjeljom ujutro – a sad može i legalno!

A crvena boja?
Nije to sad više ni asocijacija na grijeh, već više… dekorativni smjerokaz.
Crvena četvrt u Amsterdamu postala je moderna turistička atrakcija.
Selfiji s izloga, komentari tipa “Pogledal sam, ali nisam diral” ili “Ima ih, al’ naše su doma ljepše” obiluju.
I svi se zaklinju da su išli “čisto iz kulturnih razloga”.
Je, tak je i Andrija išel u Vučetinec gledat kulturni dom, pa se vratil s rakijom, kobasicom i punicom.

Nizozemska je jednostavno pametno marketinški brendirana zemlja za duhovno prosvjetljenje.
– Ovdje naučiš kako živjeti u skladu s prirodom.
– Ovdje naučiš kako biti tolerantan prema drukčijem.
– I ovdje naučiš da se možeš zdimiti i da te nitko ne gleda ko da si upravo zapalil stolnjak u crkvi.

Naravno, neće to svi priznati.
Neki će reći da su išli u muzej Van Gogha.
Ali Van Gogh nije imal oba uha, a naši nemaju ni sve moralne kočnice – pa se nekak nađu.

A doma?
Doma ostanu slike.
Hashtagovi.
I komentari tipa:

“Jesi bil na brodu s kanalom?”
“Ne, ali sam bil na kanalu bez broda… i bilo je… prosvjetljujuće.”

Zaključno – ne, ne idu  Međimurci u Nizozemsku zbog posla.
Idu zbog bicikala, tolerancije, čudnog zelenila i još čudnijih crvenih svjetala.
I zato, kad sljedeći put vidiš nekog iz sela kako nosi drvene klompe i gleda oblake kao da pokušava razgovarati s njima…
– Nemoj suditi.
– Samo reci: “Aha… bil si u Amsterdamu, a?”

I znaj – vrnul se je drugačiji čovjek. S dubljim pogledom. I crvenijim očima.

*********************************INTERMEZZO**********************************