Korpe – ulomak iz knjige Vutemtoga

Irena Vičević ponovno nas vodi u svoje djetinjstvo utkano u mirise starog drva, škripu zipki i šapat kajkavskih riječi koje su grijale domove prije nego što su to preuzeli radijatori i ekrani. U ovom živopisnom ulomku iz knjige Vutemtoga, u sklopu projekta ”Nisam danguba, samo stvaram povijest” prisjećamo se vremena kad je zipka bila više od dječjeg kreveta – bila je simbol obitelji, vještine, zajedništva i života u kojem je svatko imao svoju ulogu, pa i desetogodišnja djevojčica s knjigom u ruci i bebom u zipki.
Dok čitamo ove retke, ne slušamo samo priču – čujemo i škripu zipke, coktanje flašice, smijeh bezzubog lica i duboki, topli uzdah sela koje diše zajedničkim ritmom. Priča je ovo o nježnosti i odgovornosti, o djetinjstvu koje se u isto vrijeme i živjelo i čuvalo, a Irena nam je ostavlja kao dragocjeno klupko iz prošlosti, ispleteno iz riječi, emocija i mirisa drveta.

Malo spretneši košaroči so pljelji zipke za malo deco, stolčeke za becikljine i veš korpe. Delalji so korpe veljke i malje, hundere pesima za spati, ome, ljepe pasmače, tenjerce za kruh, korpice za kupuvati f trgovini, kredne korpice za Vuzem za nesti hrono svetit f cirkvo.

Moj tati je bil posebno dober mešter, koj je pljel zipke za drobno dečico. Delal je za celo selo, bilo je puno dece pre saki hiži i zipka je sema trebala. Naprajel je od dreva nogice, tak kaj se zipka mogla zibati i nihati sim-tam.

Dok sem mela deset ljet, dobila sem sestro. Nemrem reči da sem jo komaj čokala, zapraf je tati poslje dve čeri štel sina i tak je došlo to malo šmrkljivo bečalo v našo hižo. Si so nekam zginulji, toboš so melji važnoga posla. Jo sem morala paziti sestro i nihati zipko f hiži. To mi je bil nejdosadneši posel. Mesto da po širokomo grunto i zeljenomo vrto begam i skočem na gumo sosedom Ikom, jo soma sedim f hiži, čitam interesantno knjigo i zibam šibnoto zipko kaj balavica nabo bečala! Nikak je ne štela zaspati. Svojim plovim, veljkim jočima me bistro gljedala i smejola mi se. Ščrbavica jena mala, net zobe je ne mela! Porinola sem joj muzljeka v zobe i glajžnoto flašico puno mločnoga mljeka. To je nadušok spila. Pok je ne zaspola. Gljedala je okolji, mohala z maljim rokicama i nekaj nerazgovetno mi prepovedala. Unda sem zavezala debelo špogo za zipko, čitala knjigo i vljekla nejjakše kaj sem mogla. Komaj je ftihnola i zaspola kak ajngeljek. Još sem jempot cuknula, noglo i fljetno i zipka se brnula, puckica se zvrnula i vun pola. Spola je, neje ništ čula. Tak sem jo dalje, na miru čitala. Dok so se roditelji vrnulji dimo, malo dete je mirno dremalo, kak sveti ajngeljek! Jo sem odbežola na pot, igrat se s pajdošima i pajdašicama z naše vuljice.

*********************************INTERMEZZO**********************************