Konobar s olovkom dospio u Franfurt!!!

Na prvi pogled, možda zvuči gotovo banalno – jedan obični konobar iz Međimurja napisao knjigu, a ta knjiga se našla na najvećem svjetskom sajmu knjiga, u Frankfurtu. I što sad? Možda će netko odmahnuti rukom, reći: “Ma kaj ti to znači? Kak’ da si skuhal još jednu kavu više.” Ali za mene, za čovjeka koji je većinu života posluživao goste, nosio tacnu, brisao šank i usput bilježio život – to znači sve.

Znači da je priča jednog konobara, moj autobiografski roman Na kavi s konobarom, postala dio globalne književne karte. Da između tisuća i tisuća izdanja koja dolaze iz svjetskih izdavačkih središta, iz pera nagrađivanih pisaca i akademskih veličina, stoji i moja knjiga – ona koja je nastala između smjene i smjene, u pauzama između narudžbi, na rubovima mog života. I znate što? To je fantastično. To je potvrda da i konobar može imati glas koji se čuje.

Kad sam prvi put uzeo olovku (ili tipkovnicu) u ruke, nisam mislio da ću jednog dana završiti na Frankfurter Buchmesse. Pisao sam jer sam morao – jer su priče iz mog života, mog posla i mog Međimurja kipjele i tražile izlaz. Pisao sam o ljudima koje svi susrećemo, ali rijetko doživimo. O smiješnim i apsurdnim situacijama s gostima. O djetinjstvu i školi. O humoru koji mi je bio obrana od svakodnevice.

I onda, knjiga. Pa recenzije. Pa ovo – Frankfurt.

Recenzentica Saša Jakšić lijepo je uhvatila bit:

“Ako volite knjige koje su bliske životu, memoare i priče iz radnog svijeta bez pretencioznosti — e, onda je ovo prava knjiga za vas. To je jedno opuštajuće, slatko i šarmantno štivo za koje možete posegnuti uz prvu jutarnju ili drugu, popodnevnu kavu. Knjiga vas zabavlja, ali istovremeno i navodi na razmišljanje. Nije klasično književno djelo, no vrijednost joj je u iskrenom govoru, u presjecima svakidašnjih situacija koje često ostaju neispričane, u humoru i toplini koja povezuje autora i čitatelja.”

A što meni to znači? Znači da moje riječi više nisu samo moje. Da pripadaju i onome tko će u Frankfurtu, usred mora knjiga, uzeti Na kavi s konobarom u ruke i prolistati nekoliko stranica. Možda će se nasmijati, možda će se sjetiti vlastitog konobara iz kvartovskog kafića, možda će u toj knjizi vidjeti djelić sebe.

Meni, običnom konobaru, to je kao da sam umjesto tacne s kavama na trenutak podigao zastavu na svjetskoj pozornici. Kao da sam uspio dokazati da se i iz šanka, iz “običnog” života, može ispričati nešto vrijedno pažnje.

A ako se ikad zapitam – je li vrijedilo pisati? Je li vrijedilo dijeliti svoje zgode i nezgode, ironiju, smijeh i pokoji grč u leđima? – dovoljno je da se sjetim Frankfurta. I odgovora više ne treba tražiti.

Jer Konobar s olovkom bio je i u Frankfurtu.
I to nije mala stvar.

Gorkić je govorio!

*********************************INTERMEZZO**********************************