Kako sam pronašla prijateljicu
Ova priča govori o životu kakav jest: nesavršen, težak, ali duboko ljudski. Gordana Sedić u njoj dijeli sjećanje koje je raslo zajedno s godinama, ratom, odlascima i povratcima, sve do ponovnog susreta i istinskog prijateljstva. Nastala u sklopu projekta „Nisam danguba, samo stvaram povijest – zlatne godine koje govore“ i redovnog programa „Život se ne arhivira – on se piše“, ova ispovijest podsjeća nas da ništa u životu nije izgubljeno dok postoji spremnost za razumijevanje, oprost i ljubav.
Godinama smo živjele u istom gradu, blizu jedna drugoj, udaljene tek nekoliko koraka. Naši muževi su se družili i bili prijatelji, a nas dvije smo pokušale isto, ali nije išlo. Zapelo je već kod prvog susreta, kada se moja sadašnja prijateljica porodila.
Običaj je kod nas obići porodilju i donijeti joj neki mali dar u znak pažnje. Ja sam odnijela cvijeće u loncu, jer je to meni najdraži dar. Prijateljica i njezin suprug dočekali su nas lijepo. Cvijeće je uzela, zahvalila se i stavila ga visoko na ormar, da ga svi vidimo. Sve je proteklo u redu, bebu smo vidjeli i, nakon kraćeg zadržavanja, oprostili se i otišli da ne smetamo novopečenim roditeljima.
Prošlo je otprilike mjesec dana, a mi smo ponovno navratili da ih obiđemo i da vidimo kako je beba – djevojčica. Na samom ulasku u dnevni boravak pogled mi je pao na ormar, gdje je još uvijek stajao lonac s cvijećem koji sam joj donijela, ali sada u sasvim drugačijem stanju: osušenih listova i uvelog cvijeta. Nešto me presjeklo u želucu. Ostala sam zapanjena – pa zar ni jednom u tom dužem periodu nije ni pogledala moj dar, niti zalila cvijeće?
To je bio razlog da se naše druženje nakon toga brzo prekine. Ja sam je izbjegavala, a pozdravljala bih je hladno, najčešće kod dječjeg vrtića u koji su išle njezine dvije i moje dvije djevojčice. Djeca su bila sličnog uzrasta pa su se i one u vrtiću družile, baš kao i njihovi očevi, a samo nas dvije nismo.
Prolazile su godine – njih oko petnaest – i došao je rat, i u naš grad u Bosni. Za nas Hrvate i Bošnjake više nije bilo mjesta da ostanemo, da tamo radimo i živimo. Životi su nam bili u opasnosti – naši, naših muževa i djece. Dovoljno je reći da se radi o Banjoj Luci, iz koje se masovno bježalo, kao i iz cijele Posavine, u svijet.
Putevi bijega bili su različiti: preko Hrvatske, Srbije, Mađarske – što dalje, to bolje. Nije se pitalo što ponijeti sa sobom, najbolje što manje. Važno je bilo da je glava na ramenima i da nismo psihički ni fizički zlostavljani. Svatko od nas imao je svoju priču, svoju sudbinu i svoje probleme i nedaće na leđima na tim putovanjima.
Otići iz Bosne, iz svoga grada, samo sa zavežljajem najnužnije odjeće i obuće i s cijelom obitelji, bila je prava sreća. Moja prijateljica je s obitelji, nakon kraćeg zadržavanja u Hrvatskoj, završila u Švedskoj. Mi smo zamijenili stan u Banjoj Luci za Rijeku i pokušali ostati u Hrvatskoj.
U Rijeci nismo mogli naći posao u svojoj struci, pa smo radili sve poslove, uglavnom fizičke, koje smo mogli naći. Važno je bilo preživjeti. O životu mojih zadnjih trideset i više godina mogli bi se romani napisati. Tako je bilo i mojoj prijateljici u Švedskoj. Učila je švedski jezik i tamo radila što god je stigla.
Mi smo na kraju završili u Americi. Kćeri su tamo završile fakultete, a suprug i ja smo i dalje radili teške fizičke poslove, jer smo bez dobrog poznavanja engleskog jezika bili gotovo nepismeni. Nije bilo mogućnosti da dobijemo posao primjeren našim godinama, iskustvu i znanju, pa je naše školovanje tamo bilo potpuno bez ikakve koristi.
Došle su godine za mirovinu. Prijateljica je kupila stan uz more u Istri, odmah blizu mjesta gdje smo se suprug i ja smjestili. Naš susret, nakon toliko godina izbjeglištva, dogodio se u našoj kući u Istri. Bio je dirljiv i prožet pričama i sjećanjima. Sjedili smo za stolom – njih dvoje i nas dvoje – sada već u dubokoj starosti. Djeca su nam ostala u Švedskoj i Americi sa svojim obiteljima, a imamo i unučad.
Ispričala sam se prijateljici za svu prošlost, za sve one godine u kojima se nismo čule, osim preko pozdrava naših muževa koji su održavali kontakt cijelo to vrijeme, telefonom i ponekim susretom.
Od toga dana nas dvije imamo jedna drugu. Imamo bezgranično prijateljstvo i ljubav. Neizmjerno sam zahvalna što smo se pronašle, povezale i što se puno volimo. Nema više mogućnosti da nas netko ili nešto razdvoji. Toliku sličnost sa mnom nisam našla ni kod jedne prijateljice.
Ispričala sam joj za ono cvijeće od prije pedeset godina, kako sam bila budalasta i površna što sam joj to zamjerila, a ona je meni ispričala o svim poteškoćama koje je imala s tek rođenom bebom, pa joj moje cvijeće tada nije bilo ni na kraj pameti.
Danas, kada joj donesem cvijeće, pita me nekoliko puta kako da ga održava, a ja, smijući se, gledam je u oči i uživam što sam pronašla tako dobru prijateljicu.
*********************************INTERMEZZO**********************************
