Kad vrijednosti postanu eksces, a ti ispadneš problem

Postoji taj trenutak – ne spektakularan, ne filmski, ne onaj kad u daljini zagrmi, a kamera se približava tvojem zamućenom pogledu. Ne. Dogodi se tiho, kao kad ti konobar stavi račun na stol a da ga nisi tražio. I ti ga pogledaš i pomisliš: Aha. Toliko košta moje povjerenje u ljude. Nisam znao da je s PDV-om.

To je taj trenutak kad shvatiš da ne pripadaš.
Ne zato što si ti loš, ne zato što oni ne valjaju (iako bi se o tome dalo raspravljati uz jedno žestoko) nego zato što su vrijednosti koje si ti smatrao normalnima – pristojnost, dosljednost, poštovanje, riječ koja vrijedi – u njihovom svijetu egzotične kao žirafa u tramvaju.

I onda te pogodi, usred dana, dok stojiš među ljudima koje zovu „tvojom okolinom“, a zapravo su tu samo zato što si dovoljno pristojan da ih ne izbaciš iz vlastitog života uz blokadu i bravu. Gledaš ih kako se smješkaju onim šupljim osmijesima, kako opravdavaju ponašanja koja su do jučer i njima bila neprihvatljiva, samo zato što je trenutno oportuno progutati još jedan komadić vlastitog dostojanstva. Jer, eto, tako „svi rade“.

A ti stojiš i misliš:
Pa dobro, kad je to postalo normalno? I zašto sam ja budala koja to još pamti?

Jer, vidiš, u svakom društvu postoji jedan nepisani zakon:
Tko strogo drži do vrijednosti, ispada ekstremist.
Tko pokušava biti pravedan, ispada naivan.
Tko govori istinu, ispada konfliktan.
A tko ima kičmu – e taj tek najviše smeta, jer na njega ne možeš nalijepiti etiketu koja te oslobađa vlastite odgovornosti.

I tako ti stojiš među njima i shvatiš da je tvoja verzija „prihvatljivog“ više-manje zabranjena roba. Neka vrsta moralnog opijuma koji ovdje nije dopušten jer izaziva neželjene nuspojave poput razmišljanja, suočavanja i promjene ponašanja. A nitko ne želi nuspojave. U ovom društvu svi žele anesteziju.

Najbolje od svega?
Oni ti neće reći da ne pripadaš.
Naprotiv, tapšat će te po ramenu, uvjeravati te da si „dio tima“, da si „jedan od njih“.
A ti ćeš istovremeno osjećati onu hladnu prazninu – kao da su ti uvalili ulaznicu za predstavu u kojoj glumci govore jezikom koji ne razumiješ, a publika s oduševljenjem plješće replikama koje vrijeđaju svaki neuron u tvojoj glavi.

I tada shvatiš:
Nije problem u tome što ti ne pripadaš.
Problem je što si predugo pokušavao.

Ljudi često misle da se nepripadanje osjeti kao usamljenost.
Ne. Ono se osjeti kao olakšanje.

Jer kad shvatiš da tvoje vrijednosti nisu u raskoraku s tobom, nego s njima, prestaneš sebe pitati „što sa mnom nije u redu?“
I počneš se pitati puno zdravije pitanje:

„Što ja ovdje još radim?“

I tad se dogodi čudo – ne metaforičko, nego stvarno, osobno, unutarnje:
prestaneš tražiti svoje mjesto tamo gdje su stolice odavno rezervirane za one koji se savijaju, a ne stoje uspravno. Prestaneš dokazivati svoju vrijednost ljudima koji vlastitu ne poznaju. Prestaneš mjeriti svoju savjest njihovim metrom, onim rastezljivim kakvog još samo u politici koriste.

I konačno – konačno – shvatiš da je nepripadanje dar.
Dar koji ti kaže:
Idi tamo gdje se tvoja vrijednost ne smatra devijacijom, nego standardom.

A sve ostalo?
Sve ostalo je samo loše društvo u kojem si predugo pristojno šutio.

Do sada.

*********************************INTERMEZZO**********************************