Kad je ljepota prostora začinjena – ljudima (i kolačima)

Jer da se razumijemo – može prostor biti najljepši na svijetu, može potok žuboriti kao zbor anđela, drvena šetnica milovati dušu, a lampa u kutu zračiti kao zimsko sunce kroz čipkasti firn – ali ako unutra nema ljudi koji su ti spremni staviti osmijeh u tanjur, sve pada u vodu. Pa makar ta voda bila termalna.

Zato vam ja kažem: za dobar i ugodan restoran, osim drvenih greda i kamenih zidova, treba i cvijeće. I to ne ono plastično koje se pere pod tušem svake prestupne godine, nego pravo – svježe! Cvijeće koje ima miris, stav i drskost. Cvijeće koje izaziva osmijeh i nježno šapće: Ovdje si dobrodošao.
To je, gospodo, afrodizijak radnog prostora. Jer ako te već gost ne zaljubi u sebe, možda se zaljubiš u buket na trećem stolu do prozora.

Ali… ni to nije sve.
Treba i ljudi. Ne bilo kakvih – pravih!

Zato svaki restoran koji drži do sebe, uz stolove i tanjure, mora imati i ono najvažnije: jednog malog okruglog konobara. Znate onog – koji kad prođe, gosti se odmah opuste. Koji se smije očima, trbuščićem i ramenima istovremeno. Koji ima ulogu da drži restoran na veseloj, bezbrižnoj strani života.

I sad će netko reći – a to mu je teško?
Nije! Jer da bi znao što gostu nudi, taj naš mali okrugli kolega mora isprobati sve kolače iz vlastite slastičarne. Znači, nije to proždrljivost – to je profesionalizam!

Ima tu i teških trenutaka, znate…
Kolač mu se učini sumnjiv. Tekstura nejasna. Kora, krema, slojevi – sve to traži ozbiljnu degustaciju. Prvi put proba iz dužnosti. Drugi put za sigurnost. Treći put – pa tko još vjeruje prvom dojmu?

No da se ne pomisli da se tamo samo razbacuje šarmom i slažu tortice, tu je i mršav i ozbiljan konobar. Uvijek uspravan, s držanjem kao da nosi diplomu o konobarskoj ozbiljnosti. Ima ga u svakoj postavi. Nek se zove Neven. Ili Martin. Svejedno, bitno da zna broj vina u podrumu i točan postotak čokolade u mousseu. On je onaj koji vraća ravnotežu u restoran. Kad okrugli pređe granicu smijeha, Martin podigne obrvu – i sve je opet pod kontrolom.

I onda, naravno – voditeljica. Bez nje sve pada. Ona zna i gdje je čep, i tko je smazao zadnji desert, i zašto je tanjur iskošen u lijevo. Mora imati ime koje ulijeva povjerenje i zvuči voćno. Recimo – Višnja. Višnja sve zna. Višnja sve vidi. Višnja rješava probleme prije nego što se dogode. Ako padne žlica – Višnja zna čija je. Ako gost zatraži „nešto slatko, ali ne preslatko“ – Višnja već nosi točno to, prije nego što se on sjeti što je htio.

E, tek tada je doživljaj potpun.
Tek tada prostor nije samo prostor, nego živo biće. Simfonija emocija, ljudi, okusa i mirisa.

I ako slučajno dođete kod nas, u Restoran Bernarda – ne pitajte samo što imaju od deserata.
Pogledajte tko vam ih nosi.

Ako je okrugao i nasmijan – vjerujte mu.
Ako je mršav i ozbiljan – poslušajte ga.
A ako vam priđe Višnja – budite sigurni da ste na pravom mjestu.

I ne zaboravite pogledati u vazu.
Možda vas upravo cvijet podsjeti da je život, kad se lijepo servira – slađi nego što mislimo.

*********************************INTERMEZZO**********************************