Intervju: Mario Duhović – između šanka i političke tribine

Kažu da na mladima svijet ostaje, ali Mario Duhović iz Donje Dubrave dodaje – samo ako taj svijet i sami počnu mijenjati. Ovaj 29-godišnjak nije samo voditelj popularnog lokalnog kafića, već i politički aktivist koji je prije nekoliko godina hrabro ušao u utrku za načelnika svoje općine. Iako je tada pobijedilo iskustvo, Mario nije odustao od ideje da Donju Dubravu vidi kao živu, razvijenu i turistički prepoznatljivu zajednicu.
S njim smo razgovarali o tome kako izgleda balansirati između politike i posla, posluživati političke protivnike s osmijehom, što znači biti mlad u malom mjestu i zašto vjeruje da se i za šankom može pokrenuti promjena.

Mario, uskoro puniš 30 – to je ona famozna granica kad se kaže da „mladost ide na godišnji, a odgovornost dolazi na stalni posao“. Jesi li spreman za tu smjenu generacija – i u životu i u politici?

Iskreno, ne doživljavam tih 30 kao neku veliku prekretnicu gdje „mladost ode, a ozbiljnost pokuca na vrata“. Za mene je to ipak samo broj. I dalje se osjećam kao da mi je dvadeset – isti stavovi, isto razmišljanje, ista energija.

Razlika koju primjećujem najviše je na poslu: kad vikendom dođu oni od 18–19 godina, više ne mogu pratiti njihov ritam (smijeh). Tu se osjeti da godine ipak rade svoje.

A je li se povećala odgovornost? To ćemo tek vidjeti – još nisam napunio 30, pa možda za koji dan mogu dati precizniji odgovor. Ali ono što znam jest da se u suštini ne mijenjam. Držim se svojih uvjerenja i ne prilagođavam se samo da bih se nekome svidio.

Ovaj posao me naučio mnogo: organizacija događaja, odnos s gostima, odnos sa šefom, sve te situacije izgradile su me. Danas lakše prepoznajem ljude i njihove namjere – već na ulazu mogu osjetiti tko dolazi stvoriti probleme, a tko dolazi samo na dobru kavu i razgovor.

Želiš reći da ima onih koji namjerno dolaze raditi probleme?

Iskreno, uvjeren sam da neki ljudi kroz takvo ponašanje zapravo liječe svoje vlastite komplekse. Ponekad se prema konobarima odnose kao da smo „krpe za pod“, ali ja to više ne dopuštam. Iza mene je 15 godina iskustva i naučio sam gdje povući granicu.

Dok sam bio mlađi, znao sam prešutjeti jer nisam znao kako reagirati, ali danas znam prepoznati situaciju i zaustaviti je na vrijeme – s kulturom, ali jasno i čvrsto.

Kad si 2021. izašao kao nezavisni kandidat za načelnika, mnogi su rekli da si premlad za politiku. Danas, kad pogledaš unatrag – što bi rekao tadašnjem sebi da te ponovno čeka izborna kampanja?

Da, 2021. je bila specifična godina – korona, zatvaranja, odjednom smo svi imali više vremena nego inače. I baš u tom „praznom prostoru“ ja i nekolicina bliskih prijatelja počeli smo više gledati oko sebe, razmišljati o našem mjestu i shvatili da neke stvari jednostavno stoje predugo. Vidjeli smo potencijal, ali i stagnaciju. I odlučili smo se pokrenuti.

Organizirali smo se potpuno sami, bez stranke, bez zaleđa, bez „velikih igrača“. Okupili smo se svega dva mjeseca prije izbora i dogovorili da ću ja biti kandidat za načelnika. Zašto baš ja? Pa, iskreno – bio sam najlajaviji među ljudima (smijeh).  Zapravo, najviše sam dolazio u kontakt s ljudima. Kroz posao konobara svakodnevno dolazim u kontakt s puno različitih ljudi, pa je nekako prirodno bilo da komunikacijski i karakterno povučem taj dio.

Ali ono što mi je najvažnije naglasiti – nikad nije postojalo „ja“. Postojali smo mi. Nas devet, jedna složna ekipa. Svi smo sve radili zajedno – od ideje, kampanje, plakata, komunikacije do logistike. I to je ono na što sam i danas ponosan.

Istina je da je bilo puno skepse – „premladi ste“, „bez iskustva“, „prenaglo ste krenuli“… ali Donja Dubrava je tada bila jedna od samo četiri općine u cijelom Međimurju koje su ušle u drugi krug. Mi, potpuni autsajderi, izazvali smo dugogodišnjeg načelnika i izborili se za 2. krug. To je bio znak da se mladi mogu čuti kad odluče govoriti.

Osvojili smo i dva vijećnička mjesta, što je za nas bila ogromna stvar jer se napokon naš glas počeo čuti u općinskom vijeću. Učili smo, rasli, bili konstruktivni i prisutni – i to iskustvo nam je značilo puno.

Danas sam u drugom mandatu kao vijećnik. Ovaj put smo napravili iskorak – spojili iskustvo i mladost. Na listi HDZ-HSLS bilo je nas šest mladih nezavisnih. Gospodin Damir Vidović, koji je u prošlom sazivu vodio općinsko vijeće, sada je načelnik. To je bio logičan korak jer smo svi vidjeli da je općina u jednom trenutku počela stagnirati i da treba spojiti energiju i znanje.

Dakle, sad imamo kombinaciju iskustva, entuzijazma i mladenačke želje za razvojem – i mislim da je to zdrava osnova za ono što želimo dalje graditi.

Dobro, i što ste onda napravili dosad?

Kad smo ušli u vijeće i kad je sadašnji načelnik preuzeo dužnost, zatekli smo situaciju u kojoj praktički nije postojao niti jedan konkretan projekt u pripremi. Krenuli smo od nule. Ono što mi je od početka bilo važno jest to da načelnik radi potpuno transparentno. Nema skrivanja, nema „iza zatvorenih vrata“, nema velikih obećanja bez pokrića. Jasno kaže što se može odmah, što zahtijeva više vremena i što, jednostavno, mora pričekati sljedeću godinu. I to cijenim.

U međuvremenu se napravilo puno — posebno ako gledamo realno polazište.

Sanirana je kompletna odvodnja u Donjoj Dubravi, što je ogroman i ključan komunalni zahvat. Stara škola ide u rušenje, grade se prostori za novu ambulantu. Rade se projekti za nova dječja igrališta, planira se pomoć za mlade obitelji…

Vratili smo i nešto što ljudima znači u svakodnevnom životu — pošta ponovno radi u punom radnom vremenu.

Tu je i „Palača popevke“ kao projekt identiteta i kulture, nešto što vraća život i ponos mjestu.

Dakle, možda to nisu „velike vijesti“ na naslovnicama državnih portala, ali za ljude koji ovdje žive – to su konkretne i vidljive promjene. I mislim da je to ono što čini razliku: da radiš ono što obećaš, ritmom koji je realan i pošten.

I upravo u trenutku dok smo razgovarali o tome, kao da je naručen, ušao je načelnik Općine Donja Dubrava, Damir Vidović te krenuo da nas pozdravi. Iskoristio sam priliku i odmah provjerio neke navode iz prve ruke. Pitanja ga nisu iznenadila — odgovorio je smireno, jasno i spremno, što vjerojatno potvrđuje ono o čemu je Mario govorio: transparentnost i otvorenost nisu samo riječi, nego stil vođenja općine. Pitanje je bilo kratko: mladi u Dobravi?

„Za Marija ću se vrlo rado uključiti u ovaj razgovor.”

Dodaje da je u fokusu rada općine, uz komunalne projekte, i vrlo jasna politika okrenuta mladima i obiteljima:

„Radimo na inicijativama za uređenje stambene politike i mijenjat će se određeni pravilnici kako bismo olakšali mladim obiteljima da ostanu ovdje i grade život u Donjoj Dubravi. Uređujemo sportske terene, jer znamo koliko mladima znači imati gdje kvalitetno provoditi vrijeme. Pokrenuli smo produženi boravak u školi kako bi roditeljima olakšali svakodnevicu.“

Navodi i konkretne potpore za obrazovanje:

„Srednjoškolci mogu računati na godišnje potpore, studenti na mjesečne. Osnovnoškolcima financiramo dio školskog pribora. Znam da škola nije u nadležnosti općine nego županije, ali to su naša djeca — i normalno je da im pomognemo gdje možemo. Zato smo, primjerice, sudjelovali u financiranju zamjene parketa u 4 učionice.“

Zaključak mu je jasan i jednostavan:

„Ako želimo da mladi ostanu ovdje, onda im moramo dati uvjete da ovdje mogu živjeti, školovati se, raditi i podizati djecu. Sve ostalo su samo lijepe priče.“

Na pitanje treba li županija više ulagati u školu kao osnivač odgovara:

“Ne mogu reći da ne ulaže, evo i sad je financirala energetsku obnovu. Pomogli smo sada oko zamjene parketa, a pomagat ćemo i dalje, naravno u skladu s mogućnostima proračuna i prioritetima. Problem je što je škola stara, više od dvadeset godina, i uvijek nešto traži obnovu ili uređenje – to je jednostavno realnost.

Sada financiramo i učitelja za produženi boravak, što mnogim roditeljima stvarno puno znači. Škola je dobila i zaštitara i psihologa, što je veliki korak naprijed, ali za njih će trebati adekvatan prostor i tu bi županija mogla i trebala pomoći. Iskreno, ne mogu reći da znam baš svaku potrebu škole u detalj, ali znam nešto još važnije – da se potrebe pojavljuju stalno, bilo za opremom, uređenjem ili podrškom u kadru. I tu ćemo, koliko god možemo, biti partner i školi i županiji. Jer to su naša djeca, naše obitelji i naš život ovdje – i normalno je da ulažemo u ono što nam je zajedničko.

Na pitanje o aktivnosti mladih vijećnika kojih ima 6 od ukupno 9 kaže:

“Mislim da se mladi trebaju što više uključiti u politiku. Mladi žive ovdje, ostaju ovdje, ovdje će stvarati obitelji – i zato je važno da se čuje i njihov glas. Starije generacije imaju iskustvo, ali mladi imaju svoje potrebe, svoje prioritete i energiju, i oni te potrebe trebaju znati jasno artikulirati.

Zato mi je iznimno drago što u vijeću imam mlade vijećnike. Oni dolaze s novim idejama i drugačijim pogledima. Kad smo radili plan i program, radili smo ga svi zajedno – svatko je dao svoj prijedlog, svatko svoju viziju što je potrebno mjestu. To smatram zdravim načinom upravljanja.

A što se tiče općenito mladih u Donjoj Dubravi, naravno da uvijek ima onih koji samo kritiziraju – to je svuda tako – ali ima i onih koji dođu s konkretnim prijedlogom. I to je razlika. Kad netko dođe i kaže „trebali bismo napraviti to i to“, ja neću odmah reći „idemo“. Prvo treba vidjeti mogućnosti: financijske, tehničke, vremenske. Možda se nešto može napraviti odmah, možda treba pričekati sljedeću godinu ili neki drugi period, ali najvažnije je da razgovaramo, da smo u kontaktu, da se čujemo. Jer politika mora biti živa stvar – ne monolog, nego suradnja.

Te riječi potvrđuju ono što smo slušali i od Marija – da promjene nastaju tek kada se mladi odvaže uključiti i reći što žele. Zato se ponovno okrećemo njemu.

Kafić kojim upravljaš svojevrsni je dnevni boravak Dobrave – kroz njega prođe cijela lokalna panorama: od političara do ribiča. Kako izgleda kad ti za šank sjednu politički oponenti? Više naručuju pive ili argumente?

Slažem se s time da je kafić zapravo dnevni boravak mjesta u kojem se nalazi. Tu dođu svi: političari, ribiči, radnici, poslovni ljudi, umirovljenici… i naravno da se tu čuje najviše toga. To je mjesto gdje se susreću različiti karakteri i svatko ostavlja svoj trag.

Radim ovaj posao već sedmu godinu i od početka imam podršku svog šefa, i za posao i ranije za moju kandidaturu. Ali imamo jedan vrlo jasan dogovor – politika ne ulazi u kafić. Posao je posao, i to se poštuje.

Naravno, bilo je pokušaja da me netko „povuče za jezik“ dok sam iza šanka, ali na to ne pristajem. Radno vrijeme nije politička tribina.

Za mene su svi gosti jednaki. Bez obzira je li netko moj politički oponent, susjed, navijač neke druge opcije, ili da karikiramo – od pijanca do ministra – ovdje su svi samo gosti. I svaki gost je dobrodošao i dočekan jednako.

Kafić mora biti neutralan prostor – mjesto gdje se ljudi mogu opustiti, a ne dijeliti. To je za mene temelj poštovanja.

Kažu da se za šankom čuje više istine nego na političkoj tribini. Slažeš li se s time – i jesi li ikad čuo prijedlog od gosta koji bi mogao postati pravi općinski projekt?

Istina je da se u kafiću čuje puno više nego na bilo kojem službenom sastanku. Ljudi su opušteniji, među svojim su, i često se izgovori ono što bi se negdje drugdje prešutjelo ili čak prikrilo. A kad čovjek još malo „zaviri u čašicu“, onda ispliva i ono što inače drži u sebi – i vrlo često je baš to istina. Kafić je po tom pitanju iskreno mjesto.

Naravno, čuje se i puno „naknadnih pameti“ i raznih rasprava, zato se ja trudim ne ulaziti u takve razgovore. Moj posao je da radim svoj posao odgovorno. No to ne znači da ne slušam. Jer ima trenutaka i ljudi od kojih vrijedi čuti.

Posebno u jutarnjim smjenama, kada dolazi starija generacija – tu se često rode zrele, promišljene ideje. Popodne i navečer dolazi srednja i mlađa ekipa, druge energije, drugi ritam. I da, bilo je prijedloga koje sam kao vijećnik prenio na sjednicu vijeća. Ne sramim se to reći.

Meni nije cilj kititi se tuđim perjem. Ako je netko dao dobru ideju – onda je dao dobru ideju. I to je vrijedno.

Kafić je zaista zanimljivo mjesto: tu se čuje više nego bi itko očekivao, tu se dogovore poslovi, tu se ljudi upoznaju, povežu. A ja imam tu sreću da kroz svoj posao upoznajem jako puno različitih ljudi. I moram priznati – neki od njih, koliko god se trudio držati granicu između privatnog i poslovnog, više nisu samo gosti. Postali su i prijatelji.

I to je ljepota ovog posla i života u zajednici.

Voditi kafić i baviti se politikom znači slušati ljude – i kad naručuju, i kad se žale. Što je teže: ugoditi gostima ili biračima?

Biti zaposlen u kafiću i dobiti povjerenje vlasnika da sve funkcionira dok njega nema – to je velika stvar. To znači da ti vjeruje, da cijeni tvoj rad i tvoje odluke. Meni to puno znači i motivira me. Imao sam sreću da sam našao poslodavca kojemu vjerujem i koji vjeruje meni. Ne vidim se trenutačno u drugom kafiću, a i sam sam sebi rekao – ako ikad odem odavde, više se ne vraćam u ugostiteljstvo. Ovo je ili 100% ili ništa.

Raditi za šankom znači slušati ljude, njihove priče, brige, radosti, šutnje… Konobar često bude psiholog bez diplome – besplatan, naravno (smijeh). Tu je i ona poznata fraza: „Gost je uvijek u pravu.“ Međutim, postoje trenuci kad konobar mora povući crtu i zaštititi sebe, svoje dostojanstvo i druge goste. To dolazi s godinama i iskustvom.

A što je teže – ugoditi gostima ili biračima? To su dvije sasvim različite situacije. Gost, ako nešto krivo shvati ili mu se nešto ne svidi, može odmah ostaviti lošu recenziju. Birač, ako nešto krivo shvati, jednostavno ti više ne da glas.

No ipak, ako moram birati, rekao bih da je ponekad ipak lakše usrećiti gosta nego birača. Gostu treba trenutak pažnje, osmijeh i poštena usluga. Birač očekuje promjene – i to je proces, to traje.

Ali u oba slučaja vrijedi jedno:
Ako si iskren, ako slušaš i ako stojiš iza svojih postupaka – ljudi to osjete. Na šanku i u vijeću vrijedi ista stvar – najvažnije je ostati čovjek.

Kad govoriš o transparentnosti, razvoju i fondovima – to zvuči kao ozbiljan politički plan. Ali, što bi rekao da te netko pita jednostavno: „Mario, zašto se uopće baviš politikom?“

Kad bi morao usporediti kavu i politiku – što bi bila zajednička nota? Gorčina, aroma, energija… ili možda – ovisnost?

Jako zanimljivo pitanje. U jednu ruku i politika i kava mogu biti gorke, ali razlika je u tome kako ih doživiš. Kad sam odlučio ući u politiku, znao sam da time ne izlažem javnosti samo sebe, nego i svoju obitelj – roditelje, brata, njegovu obitelj. I upravo zato mi je njihova podrška bila ogromna. Ona mi je dala sigurnost da zakoračim u nešto potpuno novo.

Tada sam, ajmo reći, prestao biti anonimna osoba. Postao sam javna osoba. To donosi i slatke i gorke trenutke. Ponekad izgubiš dio privatnosti, ponekad osjetiš pritisak, ponekad te netko prosuđuje površno. Ali onda dođe i ona druga strana – kad vidiš da se tvoj glas čuje, da se nešto pokreće, da se nešto mijenja. To su ti slatki trenuci politike. I njih sam, srećom, doživio puno. Nadam se da će ih biti još.

Isto je i za šankom. Nekad dođe gost kojemu jedna kava znači puno više nego samo napitak. Možda nema puno u novčaniku, ali ima poštovanje, toplu riječ, osmijeh kad ode. I to ti ostane.

A nekad dođe netko važan „na papiru“ – poduzetnik, direktor, baja – i nema ni pozdrava, ni zahvalnosti, ni priznavanja tuđeg rada. I to je ona gorka kava.

Dakle, i u politici i u kafiću ima i gorkih i slatkih trenutaka.
A poveznica je uvijek ista – ljudi.

Kako se odnosiš prema njima i kako oni prema tebi.
Tu se vidi sve.

Imaš li u planu dočekati 40. rođendan kao načelnik, saborski zastupnik – ili jednostavno kao sretan konobar koji je uspio dokazati da se i iz šanka može pokrenuti zajednica?

Najlogičniji odgovor bi bio – „pitajte me to za 10 godina“ (smijeh). Ali mogu reći ono što osjećam sada. Izuzetno cijenim ekipu s kojom radim. Izuzetno cijenim gospodina Vidovića. I ako on nastavi voditi općinu ovako transparentno, odgovorno i otvoreno, i ako ostanemo ovako složni kao tim – onda se ja itekako vidim i dalje u vijeću.

Važno mi je da radimo zajedno, da se međusobno podržavamo i da znamo zašto smo tu. Ako ostanemo „svi za jednoga i jedan za sve“, kako se kaže, onda nema razloga da se povučem.

Dakle, ako ostane ova energija i ovaj način rada — vidim se u Donjoj Dubravi i u politici još dugo.
Jer kad imaš dobru ekipu, onda to više nije samo politika – to je zajednički projekt života u mjestu koje voliš.

Kad bi sutra tvoje dijete pitalo: „Tata, a jesi li ti nešto promijenio u toj Dobravi?“ – što bi volio da možeš odgovoriti?

Da me moje dijete sutra to pita, volio bih moći reći: „Jesam.“ Ne zato da bih se hvalio, nego zato da zna da se vrijedi boriti za ono u što vjeruješ.

Volio bih mu reći da nisam šutio kad sam vidio da nešto nije u redu, da nisam čekao da netko drugi napravi prvi korak, da sam radio, predlagao, gurao, griješio, učio i pokušavao opet, da sam se borio za to da mjesto u kojem raste bude bolje – čišće, uređenije, življe, otvorenije, da ima gdje igrati se, učiti, trenirati, družiti se, da se čuje glas mladih, da se poštuje rad ljudi koji ovdje žive.

Volio bih mu moći reći:
„Nisam mijenjao svijet, ali sam se trudio ostaviti trag ovdje, gdje smo mi.“

I da će jednog dana, ako poželi, on moći napraviti još više.

Razgovor s Marijom Duhovićem ostavlja dojam čovjeka koji politiku ne doživljava kao karijeru, nego kao odgovornost, kao prostor u kojem je važno ostati čovjek – za šankom, u vijećnici, na ulici, u kafiću, u razgovoru, u tišini. Bez velikih parola i teških riječi, s malim, ali stvarnim pomacima. Donja Dubrava nije velika metropola, ali je dom. A dom se gradi strpljenjem, suradnjom i tvrdoglavošću da bude bolji nego jučer.

I dok se smiješi na spomen svog skorog tridesetog rođendana, Mario ostaje isti onaj mladić koji “ne zna šutjeti kada nešto nije kako treba” — i baš u tome je njegova snaga. Hoće li za deset godina i dalje biti za šankom, u vijećnici ili na nekom sasvim trećem mjestu — pokazat će vrijeme, ali jednu je rečenicu već sada rekao dovoljno jasno, da je svi mogu zapamtiti:

„Nisam mijenjao svijet, ali sam se trudio ostaviti trag ovdje, gdje smo mi.“

I možda je baš to — početak svake prave promjene.

*********************************INTERMEZZO**********************************