Ima li u Hrvatskoj uopće ljudi koji ovu zemlju stvarno vole?

Ponekad mi se čini da živimo u zemlji u kojoj su se pojmovi toliko izokrenuli da im ni zrcalo više ne vjeruje. Gledamo marširanja ustaša, slušamo prizore iz najmračnijih udžbenika povijesti, trpimo fašističke prijetnje upakirane u “domoljublje”, ucjene raznih zabranitelja, prijetnje institucijama, linčeve po društvenim mrežama, psovke koje se predstavljaju kao „sloboda govora“, a sve to gledamo dok se oni koji bi trebali biti moralni kompas miješaju u politiku više nego u vlastitu vjeru. I onda opet – kao refren u lošoj pjesmi – nove afere, novi ministri s „nespretnim prstima“, novi dužnosnici s prevelikim apetitima i još manjim obrazom. I – ništa.

Ne odstupaju. Ne posrame se. Ne nestanu. Samo prijeđu s naslovnice na čekanje sljedeće afere.
Kao da živimo u zemlji u kojoj je krađa postala folklor, mito nacionalna disciplina, a kriminal tek prepreka koju se s vremenom preskoči.

I onda se pitam – ima li u Hrvatskoj uopće ljudi koji ovu zemlju stvarno vole?

Ne onih koji su se u ljubav prema domovini zaklinjali jedino kad je trebalo nešto ukrasti, zaposjesti, uhljebiti ili oprati. Ne onih kojima je zastava samo paravan, a himna pokriće za osobni račun u banci nego onih koji ovu zemlju vole zbog ljudi, a ne zbog funkcija, zbog djece, a ne zbog pozicija, zbog budućnosti, a ne zbog dnevnica.

Je li moguće da nas je doista toliko malo kojima smeta nepravda?
Zar smo stvarno statistička pogreška u anketama ravnodušnosti?

Jer:

• tko šuti pred korupcijom, sudjeluje u njoj.
• tko opravdava kriminal, potpisuje ga.
• tko relativizira pljačku, otvara vrata sljedećoj.

Najapsurdnije od svega je što se vjernost državi danas mjeri pripadnošću stranci, a ne poštenjem. Što je „domoljub“ postao onaj tko klima glavom, a ne onaj tko pita,  onaj tko brani lopova „jer je naš“, a ne onaj koji traži pravdu „jer je svačija“.

Oni koji odobravaju bogaćenje pojedinaca na ustaštvu nisu domoljubi – oni su samo nepismene ovce koje dobrovoljno nose tuđe bogatstvo na vlastitim leđima, dok im prodaju ideologiju umjesto dostojanstva.

Pravi domoljub, uvjeren sam, nije onaj koji viče najglasnije, nego onaj koji ne šuti kad se krade.
Pravi domoljub ne maše zastavom dok se prazne džepove ostalih.
Pravi domoljub ne relativizira Ustav, ne sklapa paktove s mržnjom i ne pere savjest ideologijama.

Pravi domoljub je onaj kome je neugodno kad vidi što se radi u njegovo ime.
Onaj koji se ne miri s tim da „tako to kod nas ide“.
Onaj koji odbija prihvatiti da je lopovluk kulturna osobitost, a ne kazneno djelo.

Domoljub ne sanja iseljavanje kao „normalnu pojavu“, nego se bori da mladost ostane ovdje, u Hrvatskoj – obrazovana, slobodna i dostojanstvena. Domoljub ne mjeri uspjeh zemlje brojem autobusa za Irsku i Njemačku, nego brojem mladih koji mogu planirati život u svome gradu i selu. Domoljub želi da umirovljenik ne preživljava, nego živi – bez straha od režija, lijekova i praznog hladnjaka. Domoljub želi jesti zdravo, domaće i pošteno proizvedeno, a ne otpatke tuđih tržišta. Domoljub želi jednake šanse za sve – bez stranačkih iskaznica kao ulaznica za život, bez veze kao zamjene za znanje, bez prezimena kao jamstva uspjeha. Jer prava ljubav prema domovini ne mjeri se riječima i simbolima, nego time kakav život imaju njezini ljudi.

Ja ne tražim savršenu Hrvatsku. Tražim samo poštenu šansu.
Tražim državu koja se ne srami vlastitih građana.
Tražim politiku koja se boji naroda, a ne obrnuto.

I zato, ako nas ima malo – neka nas ima.
Ako smo manjina – neka budemo glasna.
Ako nas ismijavaju – neka, jer je sloboda uvijek izgledala smiješno onima koji su navikli na lance.

Jer Hrvatsku ne vole oni koji je kradu.
Hrvatsku ne vole oni koji je prodaju.
Hrvatsku ne vole oni koji je iskorištavaju.

Hrvatsku vole oni kojima smeta sve ovo.

I zato pitam još jednom – ne iz očaja, nego iz prkosa:
Zar nas je doista toliko malo?

Jer ako nas ima barem šačica koja još vjeruje da država nije plijen, nego dom – onda Hrvatska još ima šanse.

A dok god ima onih kojima smeta, dotad još ima i Hrvatske.

*********************************INTERMEZZO**********************************