Igre koje ostaju zauvijek

Na livadi iza kuće, gdje trava šušti kao stari djedov kaput, djed i unuka ponovno su igrali “skrivača”. Sunce se već nagnulo prema zapadu, lomeći se kroz lišće starog oraha, pod kojim su toliko puta sjedili da su grane naučile njihova imena.

Unuka je brojala zatvorenih očiju, tankim glasićem koji je još bio pun pjesme, a djed je, laganim, ali odlučnim koracima, tražio zaklon iza drveta, iza šupe, pa naposljetku stao iza niskog grma, svjestan da mu koljena više ne dopuštaju brzo saginjanje, ali i da to njoj ionako nije važno. Važno je da se skriva. Važno je da ona traži. Važno je da se igraju.

Kad je otvorila oči, tražila ga s onim osmijehom koji govori: “Znam gdje se skrivaš, ali igram se kao da ne znam.” A djed je gledao kako mu prilazi, kako joj se suknjica njiše u ritmu koraka, kako joj kosa leti u vjetru. I znao je – neće još dugo vjerovati da se on doista skriva, neće još dugo tražiti s tolikim uzbuđenjem. Vrijeme otkucava, ali sada ne postoji sat. Postoji samo ova igra.

I kad ga je “pronašla”, uz smijeh, i kad je vrisnula:

– Djeeedaaaaa, tu si!

on je podignuo ruke kao da se predaje, i prepustio joj pobjedu. Kao i svaki put.

Za nju je to bila još jedna od mnogih igara. Još jedan dan kad je djed bio tu. Kada je djed uvijek djed, a svijet uvijek igra.

Za njega je to bilo još jedno poglavlje u knjizi koju piše srcem, bez olovke, ali s težinom svakog pogleda, svakog osmijeha, svakog “sakrio si se baš dobro!”

Jer svako igranje nije samo igranje. Svako igranje je poruka:

“Tu sam.”

“Vidim te.”

“Volim te.”

I dijete to možda još ne zna riječima, ali zna srcem. Osjeća.

A djed zna i riječima, i srcem, i kožom koja pamti njezine ruke kad mu skoči u zagrljaj.

Svaka njihova igra važna je jer djeca ne pamte dane, nego osjećaje. Ne pamte pravila, nego smijeh. I jednoga dana, kad možda više ne bude tog skrivenog djeda iza grma, ostat će osjećaj da ju je netko tražio u igri, slušao u pričama, čekao u zagrljaju.

Zato je baš svako igranje posebno važno.

Baš kao i ono jučer.

Baš kao i ono prekjučer.

Baš kao i sva ona koja su bila.

I kao sva ona koja će, ako ima sreće, još doći.

**********************

Godine su prošle. Livada iza kuće i dalje šušti, ali orah je sada nešto tanji u krošnji, a vrijeme teče kao tiha rijeka koju nitko ne pokušava zaustaviti. U dnevnom boravku tišina nije pusta – ispunjena je glasom djevojčice koja slaže plišance u red, kao vojnike dobrote. Majka sjedi pokraj nje, s laganim osmijehom i onim pogledom koji gleda u dijete, ali vidi nešto dalje.

– Znaš, kad sam ja bila mala, igrala sam se ovako sa svojim djedom – rekla je, promatrajući kako joj kći brižno namješta dekicu plišanom medvjedu.

– Tvojim… djedom? A gdje je on sada?

Majka nije odmah odgovorila. Samo je uzela medu u ruke, zagrlila ga kao što je nekoć grlila tog istog djeda kad bi ga “pronašla” iza grma.

– On je sada u nekoj drugoj igri – rekla je tiho. – Ali znaš, bio je čarobnjak. Svaki dan je znao pretvoriti u priču. Skrivače, utrke, gradnju kućica, pričanje bajki koje nije pročitao, nego izmislio, samo za mene.

– A zašto su vam igre bile tako važne?

Majka je zastala. Zatim se nagnula i nježno maknula pramen kose s čela svoje kćeri.

– Jer sam u svakoj igri znala da me voli. Nije to govorio puno, nije morao. Svaki put kad me čekao da ga pronađem, kad me pustio da pobijedim, kad se pravi da ne vidi da sam sakrila bombon u džep – sve su to bile poruke.

“Tu sam.”

“Vrijediš.”

“Važna si.”

“Zaslužuješ moju pažnju.”

– Znači, on tebe nikad nije zaboravio?

– Nikad – rekla je s osmijehom i blistavim očima. – A znaš što? Ni ja njega. I kad se sada igram s tobom, to je kao da je i on tu, šapne mi poneki savjet, pogura me da ti prepustim pobjedu… Znao je da igre nisu gubljenje vremena. One su način da srce nešto zapamti zauvijek.

Djevojčica ju je pogledala velikim očima.

– Hoćeš se onda sada igrati sa mnom?

Majka je ustala, pružila joj ruku i rekla:

– Da. Jer možda ćeš se baš ovu igru sjećati zauvijek. A možda nećeš. Ali znam da ćeš osjetiti isto ono što sam ja osjećala – da si voljena.

I tako su nastavile – baš još jednu od mnogih igara.

Posebnu.

Baš kao jučerašnju.

Baš kao onu kad je mama bila dijete.

Baš kao sve koje tek dolaze.

*********************************INTERMEZZO**********************************