Gorkić je govorio o novokomponovanim hrvatskim riječima

Ponekad život napravi mali, tihi krug — i dok si ti bio uvjeren da je neko poglavlje zauvijek zatvoreno, dođe poruka od osobe za koju si mislio da je ostala samo uspomena. I u tom trenutku osjetiš nešto toplo, gotovo nestvarno. Kao da ti se dio prošlosti nježno nasmiješi i kaže: “Evo me, još postojim u tvom svijetu.”
Takav susret, makar i kroz nekoliko rečenica, zna biti nevjerojatno ugodan. Ne zato što vraća staro vrijeme, nego zato što potvrđuje da ono što ste dijelili nije bilo beznačajno. Sve emocije, razgovori, smijeh, možda i suze — nisu nestali. Ostali su zapisani u nečijem sjećanju jednako kao i u tvom.
U tome ima nečeg iscjeljujućeg. Podsjeti te koliko si rastao, koliko si se promijenio, ali i koliko si sposoban ostaviti trag u nečijem životu. Nekad te takva poruka motivira više nego išta drugo — jer shvatiš da veze koje su bile iskrene ne zastarijevaju lako. One samo miruju dok im se ponovno ne da prilika.
I možda se više nikad nećete čuti. Možda će to ostati samo kratka razmjena poruka. Ali osjećaj da niste potpuno nestali jedno drugome — to je nešto posebno. To daje toplinu, vraća vjeru u ljude i tiho šapće da je svijet ipak manji i povezaniji nego što mislimo.
Gorkić je govorio!

Cijeli život su nosili krunu mučenika, a onda ogledalo pokaže da je to bila samo kapa s natpisom “ja, ja i opet ja”.
PS: Posvećeno…ma znaš!
Gorkić je govorio!

Toliko mi treba odmor da mi i moja sjena predlaže da malo sjednem.
Gorkić je govorio!

*********************************INTERMEZZO**********************************

Kad ne znaš što učiniti, ponekad je najmudrije ne učiniti ništa – jer i tišina je odluka.
Ako se negdje ne uklapaš, ne lomi se da bi pristao u kalup koji nije tvoj.
Nije mana što ne piješ i ne pušiš, kao što nije minus biti svoj među onima kojima to daje draž.
Oni do čijeg ti je mišljenja doista stalo vide tko si – ne kroz tuđe etikete, nego kroz tvoje postupke.
Gorkić bi rekao: bolje je stajati uspravno sam, nego savijen uklopljen.

Predlažem da se na natječaj za novu hrvatsku riječ uvede i posebna kategorija: „Rječnik za kamenjarske domoljube početnike“.
Jer ako je maksimum izražavanja sveden na “crveni kmer”, “partizanska kurva” i “jugonostalgičar”, onda to više nije ideološka pozicija — to je vokabular u fazi osnovnoškolskog razvoja.
Možda bi država trebala uložiti u proširenje fonda riječi, jer ovako čovjek stječe dojam da ne razgovara s osobom, nego s osrednjom papigom koja je zapela na tri naučene fraze i odbija instalirati ažuriranje.
Domoljublje bez rječnika zvuči kao himna bez teksta — puno mahanja, malo smisla.
Gorkić bi rekao: nije problem u mišljenju. Problem je kad se mišljenje može izgovoriti u samo tri riječi — i sve tri su uvreda za one koji ih izgovaraju.

I tako, dok normalni svijet pokušava preživjeti dan, ja ga pokušavam opisati. A to je, priznajmo, daleko opasnija ambicija.
Gorkić je govorio!

Pravopis je stvarno napredovao: nekad smo zapinjali na običnom „dali je“, a danas smo evoluirali u „dali ako“.
To ti je kao tehnološki skok – od drvene žlice do svemirske rakete… samo u rikverc.
Gorkić bi rekao: nije to greška, to je razvojni put nepismenosti.

Kontradiktorne upute nisu znak loše organizacije nego diskretan test kreativnosti izvršitelja — jer kad se zahtjevi međusobno poništavaju, snalažljivost postaje jedina jasna uputa.
Gorkić je govorio!

Ponekad shvatiš da je svijet opet u savršenom redu tek onda kad se vrate stara neprijateljstva — jer ništa ne govori “normalno” kao ista lica, iste svađe i ista licemjerja, samo s novim filterom pristojnosti.
Gorkić je govorio!

Þegar ég fer brátt á eftirlaun rætist ævidraumur minn: að heimsækja Ísland!
Gorkić je govorio!