„Fiume o Morte“ – najbolji europski dokumentarni film

Film „Fiume o Morte“ redatelja Igora Bezinovića osvojio je u Berlinu europskog Oscara za najbolji dokumentarni film, čime je Bezinović trajno upisan u sam vrh europske kinematografije. Nakon preuzimanja nagrade, autor je kipić najprije posvetio svom gradu Rijeci i svim ljudima koji su sudjelovali u stvaranju filma, a potom se obratio europskoj i svjetskoj publici snažnom antiratnom porukom koja je odjeknula daleko izvan okvira uobičajenih festivalskih govora:

„Iskoristio bih ovu priiku i da nešto kažem o događaju koji baš nije bio prisutan u medijima. Prošloga mjeseca u Njemačkoj je 55 tisuća studenata prosvjedovalo protiv militarizacije Njemačke i protiv obavezne vojne službe. Mislim da je fascinantno da se takvi prosvjedi događaju baš ovdje, Njemačka je uložila toliko energije da bi obrazovala ljude o problemima koje donosi rat. Zbog toga mislim i nadam se da će ovi prosvjedi nadahnuti i studente diljem Europe, ali i u mom gradu, u Rijeci, da protiv toga prosvjeduju.“

To nije bio “oskarovski” PR trenutak ni općenita floskula o miru, nego jasan izbor strane u vremenu kada se sve više ljudi boji zauzeti stav – pogotovo na pozornici koja je simbol europske kulture, elite, medija i financija. U svijetu u kojem se rat vraća kao normalno stanje, a militarizacija kao nova “zdravost”, antiratna rečenica postaje čin. I to onaj koji ostavlja trag.

Posebnu težinu Bezinovićevim riječima daje kontekst u kojem su izgovorene. Danas se antiratne poruke često tretiraju kao naivnost ili “nepristojan luksuz”, osobito usred velikih ratova i geopolitičkih napetosti. Militarizacija se pritom sve češće prikazuje kao jedina razumna opcija, a svako protivljenje kao slabost. Zato reći u Berlinu – i to uz spominjanje stvarnih prosvjeda i stvarnih studenata – da treba prosvjedovati protiv militarizacije i obaveznog vojnog roka, nije tek “aktivizam” kao etiketa, nego građanski i politički čin.

Nije slučajno ni što je pozornica bila upravo Njemačka. Bezinović precizno pogađa bit kada kaže da je fascinantno da se takvi prosvjedi događaju baš ondje – u zemlji koja je uložila golemu energiju u obrazovanje ljudi o posljedicama rata. Njemačka je ogledalo Europe: zemlja koja je kroz povijesnu krivnju izgradila snažnu kulturu sjećanja, obrazovanja i otpora militarizmu. A sada, kada Europa sve više govori jezikom “obrane” i “pripreme”, postoji opasnost da taj jezik postane jezik normalizacije rata. Bezinovićeva poruka može se čitati i kao upozorenje: učili ste nas što rat donosi – nemojte se sada pretvarati da ste zaboravili tu lekciju.

Posebno je snažna i poveznica Bezinovićeva govora s temom filma. „Fiume o Morte“ bavi se epizodom iz povijesti Rijeke kada je talijanski pjesnik i protofašist Gabriele D’Annunzio, u pratnji talijanskih legionara, okupirao grad i vladao njime oko 16 mjeseci. Bio je to jedan od najmračnijih eksperimenata 20. stoljeća: politička megalomanija, kult vođe, militaristička estetika, nasilje kao performans i “sloboda” kao maska – predložak iz kojeg će se kasnije hraniti fašizam. Ako nekome pojam “fašizacija svijeta” danas zvuči preteško, možda je to zato što fašizam zamišljamo isključivo kao uniformu i logor. A on nam se vraća i kroz kult sile, prezir prema slabijima, potrebu za autoritetom, mit o ponovnom uzdizanju i romantizaciju nasilja.

D’Annunzio je bio “poeta-vojnik”, influencer svojega doba. Danas postoje influenceri rata, influenceri mržnje i influenceri “čvrste ruke”. Mehanika je slična, samo su mediji moćniji, brži i opasniji.

U svijetu u kojem se brišu granice između dobra i zla, a sve se pretvara u navijačke blokove, antiratna rečenica postaje važnija nego ikad. Rat uvijek proizvodi zlo na obje strane – samo što ga svaka strana opravdava vlastitim narativom. Zato je reći “ne” militarizaciji danas i pokušaj da se kaže “ne” kolektivnom ludilu u nastajanju.

A kada Bezinović u govoru posebno naglašava: „u mom gradu, u Rijeci“, to nije folklor, nego moralna adresa. Rijeka je grad koji je u 20. stoljeću osjetio ekstrem ideologija i nasilja, grad koji prepoznaje obrasce. U toj rečenici nemoguće je ne čuti i odjeke današnjih “mini” revizionističkih ratova, u kojima se povijest pokušava izokrenuti, a antifašizam relativizirati – često po uzoru na političke trendove koji se vraćaju pod krinkom “reda” i “snage”.

Zanimljivo je da ovo nije prvi put da Bezinović koristi pozornicu za antiratnu poruku. Slične riječi izgovorio je i u pulskoj Areni nakon što je film osvojio šest Zlatnih arena, ali taj govor tada je prošao gotovo nezapaženo. No Pula nije Berlin. Pulska Arena je domaća pozornica koju se može prešutjeti, dok je Berlin europska pozornica koju je teško ignorirati. Berlin je reflektor – mjesto s kojeg glas, čak i kad je tih, može daleko doprijeti.

„Fiume o Morte“ bio je nominiran i u kategoriji najboljeg filma, no nagradu je u toj kategoriji osvojio norveški film „Sentimentalna vrijednost“ redatelja Joachima Triera. Unatoč tome, Bezinovićev dokumentarac već je prije Berlina potvrdio svoju međunarodnu snagu: svjetsku premijeru imao je na festivalu u Rotterdamu, gdje je osvojio glavnu nagradu festivala i nagradu FIPRESCI, a potom je proputovao svijet – od Australije, Kanade i SAD-a do Tajvana i Meksika. Film je prikazan i u njujorškoj MoMA-i, uvršten je u programe pedesetak festivala, te je osvojio brojne nagrade.

Među posljednjim priznanjima ističu se nagrada publike na CinEastu u Luksemburgu i na Danima hrvatskog filma, zatim nagrade Adriatic TV&Film Awards za režiju, scenarij i najbolji film, kao i nagrada Albert Kapović (dodijeljena na ZFF-u) producentima Vanji Jambrović i Tiboru Keseru, uz mnoga druga priznanja.

Ovaj uspjeh ima dodatnu važnost i za hrvatsku kinematografiju: drugu godinu zaredom europski Oscar dolazi u Hrvatsku. Prošle godine nagradu je osvojio Nebojša Slijepčević za film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, koji je kasnije bio nominiran i za Oscara.

„Fiume o Morte“ sada je i službeno najbolji europski dokumentarni film – i puno više od toga: film koji povijest ne prikazuje kao muzejski artefakt, nego kao upozorenje. Čestitke Igoru Bezinoviću i cijeloj ekipi na iznimnom uspjehu.