Ekskluzivno: Dvoboj za šankom

Mjesto radnje: kafić u predvečerje. Šank škripi, pelinkovac se znoji, a dvije glave u jednoj glavi vode raspravu koja zvuči kao da je cijela birtija poludjela.

Gorkić:

Opet si ti tu… Nisam stigao ni kavu popiti, a već mi u glavi odzvanjaš kao novinski naslov.

Konobar s olovkom:

Znaš kako se kaže – gdje stane misao, počinje status. Došao sam ti malo pomoći da se prisjetiš što je stvarno važno.

Gorkić:

Znači, ti si došao mene poučavat što je važno? Ja pišem kolumne, uređujem zbornike, guram projekte za djecu i starije, organiziram natječaje… Ne fejsbukiram po kafićima.

Konobar s olovkom:

A ja svojom ironijom pogađam točno tamo gdje boli. Tamo gdje se ljudi više ne usude reći istinu – ja je zapakiram u foru i prođe kao račun bez fiskalizacije. I smiju se, Gorkiću. A znaš koliko je to danas vrijedno?

Gorkić (malo popušta):

To ti priznajem. Smijeh je važan. Ali nije sve u šali. Treba netko i ozbiljno pisati o životu, o nepravdi, o sustavu. Treba netko reći ono što ljudi osjećaju, ali ne znaju kako izraziti.

Konobar s olovkom:

I treba netko to isto reći tako da im lakše sjedne uz gemišt. Mi smo kao dvostruka doza istine – ti ideš duboko, ja idem široko. Ti diraš dušu, ja bocnem ego.

Gorkić:

Ja sam kao javna ustanova – često neplaćen, ali potreban. Ti si kao viralni meme – kratko traje, ali ostavi trag.

Konobar s olovkom:

Dobro, sad si me dirnuo u status. Nisi ni ti loš. Kad ti napišeš priču, ljudi je prepričavaju. Kad ja napišem status, ljudi ga ukradu i stave bez potpisa.

Gorkić:

Znači da si važan. Al’ znaš što – ne može društvo opstati samo na statusima. Mora netko i raditi, i organizirati, i motivirati.

Konobar s olovkom:

A i ti moraš priznat – da mene nema, ti bi eksplodirao. Ja sam ti ventil. Šaljiva verzija istine, bez kravate i bez papira.

Gorkić:

U redu. Hajdemo ovako: ti si kisik kad sustav uguši. Ja sam voda kad istina zagori.

Konobar s olovkom:

A skupa smo – piće koje društvo najradije naručuje. Gorko-slatki dvojac koji znaju i kad treba nazdraviti i kad treba lupiti šakom o šank.

Gorkić:

Dogovoreno. Obojica ostajemo. Ali idući put kad opet napišeš nešto što mi ukrade inspiraciju, šaljem te na detox od društvenih mreža.

Konobar s olovkom:

A ti ako napišeš još jednu suhoparnu rečenicu bez barem jedne forice – šaljem te na tečaj memova kod studenata.

Šank se nasmije. Gosti ne znaju tko s kim priča, ali svi klimaju glavom. Jer znaju – treba nam i Gorkić i njegov Konobar s olovkom. Posebno u vrijeme kad ozbiljno boli, a smiješno liječi.

*********************************INTERMEZZO**********************************