Božji Wi-Fi

Moja nagrađena priča 15. Natječaja za Kratku priču Muzeja anđela

Nikola je bio čovjek sličan utičnici – dok nešto ne uštekaš, ne reagira. Bio je električar u mirovini, star točno 63 godine, od čega je posljednjih 40 proveo popravljajući kvarove i pokušavajući objasniti rodbini da se to ne popravlja “samo zato što ne svijetli crveno”. Živio je sam, imao ravan život kao ravnalo, s jednom rutinom, onom pred laptopom i televizorom.

Emocije su mu bile sumnjive. Srce je za pumpanje krvi, a ne za dramu. Plaču djeca i glumci. Ljubav je precijenjena, a intuicija – to je valjda kad ne znaš pa pogađaš.

– Emocije su korisne samo kad mi ispadne žica pa opsujem. Tada znam da sam živ.

Ali sve se to počelo mijenjati – jednim naizgled bezazlenim kvarom.

Router mu se, kako on kaže, “samljeo iznutra”. Crveno je svijetlilo, a zeleno treperilo kao da umire.

– Eto ti na! – opsovao je. – Sad moram živjeti kao u srednjem vijeku: bez interneta!

Bez YouTube tutorijala, bez vijesti, bez vremenske prognoze, a najgore – bez šaha protiv kompjutera. Bio je prisiljen gledati kroz prozor. Prava tragedija.

Zvao je podršku, čekao tehničara, ali dani su prolazili, a Wi-Fi nije proradio. I tako, u napadu dosade, izišao je iz stana. No već prvi dan, na svom prisilnom hodočašću u kvartovski kafić (jer tamo barem ima Wi-Fi), sjeo je na terasu i vidio nešto što mu je odavno promaknulo: ljudi.

Na ulici, prvi put nakon dugo vremena, počeo je primjećivati ljude.

Bila je tu djevojčica koja je dijelila bombone beskućnicima. Stariji gospodin koji je smirivao uplakano dijete na klupi. I mladić s gitarom koji je svirao Imagine s takvom strašću da je Nikola osjetio nešto neobično… neku toplinu… kao da mu netko grije prsa iznutra.

– Sranje, možda sam popio mlijeko kojem je prošao rok? – mislio je.

Djevojčica je zagrlila psa lutalicu. Stariji par se držao za ruke. Čovjek bez doma dijelio je zadnju kiflu s golubom.

– Kaj je ovo, dokumentarac? – pitao je konobara.

– Ne, to ti je život – odgovorio je konobar, ne trepnuvši.

Sljedećih dana, Nikola je postajao redovan šetač. Svijet oko njega je bio pun malih signala. U parku je vidio dečka koji je sjeo pokraj uplakane djevojke i samo je šutke držao za ruku. Nije rekao ništa – i to je bila najglasnija rečenica koju je Nikola čuo u životu.

Počeo je osjećati nešto čudno – kao da je “online” na razini koju nije mogao objasniti. Osjećao je kad netko ima loš dan, znao je kad treba reći riječ više ili manje, a ruka mu se sama pružala kad je vidio da netko nosi preteške vrećice.

Jedna takva vrećica dovela ga je do susjeda kojeg nije godinama ni pozdravio – Bože, kako se ono zvao? – Franjo! Ispalo je da Franjo svako jutro hrani mačke iz ulice i brine se za tri starije susjede. Nikola je pomogao oko nosača za hodalicu jednoj od njih, i tako se ponovno dogodilo nešto neobično – baka mu je rekla:
– Sinko, ti imaš dobru dušu. Samo si je dugo držao pod ključem.

Tada je počeo sumnjati: možda router nije pokvaren slučajno. Možda je to bio “reset”. Onaj odozgo.

Jer kako je vrijeme prolazilo, sve češće je osjećao tihe poruke. Ne u ušima, nego negdje ispod rebara. Kad je neki dan zaustavio klinca da ne istrči na cestu, srce mu je kucalo kao da mu netko plješće iznutra. Nije to više bila slučajnost.

Ponekad bi šetao i pričao sam sa sobom, što je kod susjeda izazvalo zabrinutost, ali njega nije bilo briga.

– Ako možeš moliti, možeš i razgovarati – znao bi reći.

A kad bi ga pitali s kim to priča, odgovarao bi:

– S tehničkom podrškom. Onom glavnom. Na nebu.

Jedne večeri, kad je router napokon proradio, sjedao je pred kompjuter i gledao ga kao starog neprijatelja.

– Znaš što, prijatelju? – rekao je. – Bilo nam je lijepo, ali sad imam bolju vezu. Šifru ne trebaš, sve je otvoreno. Pokrivenost 100%. Srcem.

I nije da se Nikola pretvorio u sveca. I dalje je znao opsovati kad ga žarulja lupi strujom, i dalje je bio skeptičan prema horoskopu, ali jedno je naučio:

Duhovnost nije nešto što se nalazi u knjigama ni na propovijedima, nego u sitnicama. U osjećaju da trebaš pomoći. U trenutku kad ti netko kaže “hvala” i ne znaš zašto to tebe tako duboko pogodi.

Sad je znao. To je Božji Wi-Fi. I najvažnije – više nikad nije ostao bez signala.

*********************************INTERMEZZO**********************************