Biciklistička republika – Kronike iz Hrvatske realnosti
U zemlji gdje se neurokirurgija vozi bez kacige, a euri pamte bolje od pacijenata, ministrica Hrstić nas uvjerava: “Struka se ne zaboravlja, kao ni vožnja bicikla.” Pa tako bivši ministar Beroš, iako sedam godina nije operirao, sad ponovno reže po glavi – jer, kako kaže Hrstić, “kad nešto volite i znate, ne možete zaboraviti. Isto je i s autom i biciklom.”
U istoj zemlji, gdje se lista čekanja rasteže kao štrudla u Zagorju, pacijenti čekaju na magnetsku rezonancu dulje nego što traje mandati saborskih zastupnika. Neki kažu da je to zato što imamo više svećenika nego doktora. A kako je nedavno izjavljeno – “Jedan svećenik vrijedi kao dvadeset doktora.” Pa se pitamo: vrijedi li to i kad treba šivati ranu, ili samo kad treba blagosloviti CT uređaj?
Ministar Anušić nas podsjeća da više Hrvata živi van Hrvatske nego u njoj. I to nije migracija, to je evakuacija. Jer tko ne ode, taj čeka – na posao, na pregled, na pravdu. A kad Bartulica prijeđe s riječi na djela, kako reče jedan komentator, “najebali smo.” I to ne metaforički – nego konkretno, egzistencijalno, institucionalno.
A dok se mi brčkamo ispod dna dna, HDZ vesla. Veslaju po mulju, po aferama, po optužnicama, po biciklističkim metaforama. I sve to uz osmijeh – jer, kako kaže Plenković, “sve je po zakonu.” A zakon je fleksibilan kao kičma političara pred kamerama.
U toj biciklističkoj republici, gdje se kirurgija vozi bez ruku, gdje se svećenici broje kao kadrovi, gdje se liste čekanja mjere u godinama, a građani u tonama frustracije – humor je jedini lijek bez liste čekanja.
Jer kad stvarnost postane parodija, satira je jedini ozbiljan odgovor.
Autor: Ivan Grahovec
*********************************INTERMEZZO**********************************
