Ateistički Božić s vjerom u 2026. godinu

Božić je. Vrijeme darivanja. Vrijeme kad se i ateisti prave da su na dijeti od čuda, ali ipak kriomice pogledavaju pod bor — čisto informativno. Ne zbog vjere, nego zbog znatiželje. Jer dar je dar, a svemir ionako nema blagajnu za reklamacije.

Pa kad je već tako, red je da i ja sastavim popis želja za 2026. godinu. Ne pismo Djedu Mrazu — on ima sindikat, godišnji i previše djece — nego jedno tiho, ironično pismo budućnosti. Ako ništa drugo, da imam kome kasnije reći: “Eto vidiš, ja sam bio skroman.”

Prvi dar: knjižnična matematika

Trenutačno stanje u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu: 16 zapisa.
Lijep broj, skoro punoljetan ali 2026. je ozbiljna godina i traži ozbiljnije brojke.

Zato očekujem da se taj broj poveća na 19.
Ne, nije greška u tiskanju.
Dva su moja, a jedan od udruge.
Da, znam — zvuči kao da sam si sam umotao poklon i još stavio mašnicu ali život je prekratak da bi čekao da ti netko drugi čita želje.

Jedna knjiga je svojevrstan nastavak autobiografskog romana Na kavi s konobarom — jer očito još nisam sve ispričao, a ni kava se nije ohladila.
Druga je zabavna i poučna dječja knjiga koja je već sada dobila odlične recenzije, što me posebno veseli jer djeca su iskrena publika: ili te vole ili ti kažu da si dosadan. Bez sredine. Bez kritičarskih rukavica.

Ako se sve to ostvari, obećajem da ću se u NSK ponašati pristojno, tiho i s poštovanjem — barem prvih pet minuta.

Drugi dar: skidanje tereta (doslovno)

Očekujem da skinem još desetak kilograma.
Ne zato da bih bio ljepši — to je izgubljena bitka — nego da bih bio lakši:

• za koljena,
• za srce,
• za stolac koji već godinama trpi više nego što je proizvođač zamislio.

Plan je jednostavan: manje kruha, manje noći, manje “ma samo još ovo”.
Ako uspijem, slavim.
Ako ne uspijem — tješim se pisanjem.
A ako uspijem djelomično, reći ću da sam u procesu. Danas je ionako sve u procesu.

Treći dar: još više riječi

Očekujem veću plodnost u pisanju, iako ni sada nije loša.
Ali riječi su kao vino — uvijek misliš da imaš dovoljno, a onda netko dođe i kaže: “Još jednu bocu.”

Neka 2026. donese rečenice koje dolaze same, likove koji ne traže dopuštenje i priče koje se pišu čak i kad ja glumim da nemam vremena.

Ako me već ne može obogatiti, neka me barem iscrpi — kreativno.

Najvažniji dar: mirovina

I sad — glavni poklon: odlazak u mirovinu u listopadu 2026.

Ne tražim fanfare.
Ne tražim tortu.
Samo da je doživim.

Vrlo je moguće da ću nastaviti raditi uz mirovinu — jer navike su čudo, a konobarska i spisateljska duša ne poznaju “sad ću stati”.
Ali neka ona dođe.
Neka sjedne kraj mene.
Neka mi kaže: “Evo, sad možeš sporije.”
A ja ću joj odgovoriti: “Mogu… ali ne danas.”

Zaključno (ateistički, ali s dušom)

Jesam li siguran da je Božić vrijeme darivanja i za ateiste?
Nisam.
Ali znam da je vrijeme želja, nade i blage ironije prema samome sebi.

Ako mi 2026. donese barem pola od ovoga — bit ću zahvalan.
Ako mi donese sve — posumnjat ću da sam ipak nešto pogrešno shvatio u teologiji.

A do tada…
Ostavljam vrata od godine malo odškrinuta.
Za knjige.
Za kilograme koji odlaze.
Za riječi koje dolaze.
I za mirovinu koja, barem na papiru, izgleda kao najljepši dar koji sam si ikad poželio.

*********************************INTERMEZZO**********************************