Himna penziji (u duhu Gundulića, s osmijehom)

O lijepa, o draga, o slatka penzijo,
dar komu i vjernik i ateist se poklonio,
uzroče tišine i jutra bez žurbe,
uresu kalendara bez šefove grmljavine i paljbe;
sva srebra, sva zlata, svi rokovi zadani
ne mogu bit pandan tvojoj čarobnoj strani!

O lijepa, o draga, o slatka penzijo,
dar komu je jutro bez trke svanulo,
izvore mira i vremena blaga bez srdžbe,
biljegu života bez brige i službe;
sva srebra, sva zlata, svi radni životi
ne mogu bit cijena tvojoj krasnoj ljepoti.

O lijepa, o draga, o slatka penzijo,
budilica izbačena i san se produžio,
u tebi je kava duga k’o stare priče,
a dan se ne lomi na „mora se“ i „stići će“;
ti učiš da vrijeme ne treba goniti,
već polako s njime zajedno ploviti.

O lijepa, o draga, o slatka penzijo,
ti šefu si rekla – ćao agonijo,
ne pitaš za smjene, rokove, norme,
ni za izvještaje, tablice i forme;
u tebi je (ne)rad — vrt, šetnja i stol,
a najveći plan je gdje popiti spritz aperol.

O lijepa, o draga, o slatka penzijo,
iako si skromna na papiru brojno,
ti bogata bivaš satima sporim,
razgovorom dugim i smijehom gromkim;
jer blago se pravo ne mjeri u plaći,
već u danu što zna polako da znači.

O lijepa, o draga, o slatka penzijo,
tko te je doček’o, taj je razumio:
da sloboda prava ne viče, ne zvoni,
već tiho uz jutro kraj prozora se skloni;
i šapće bez pompe, bez buke i puno tenzija —
živjela sloboda, živjela penzija.

*********************************INTERMEZZO**********************************