Godine su me naučile kome ne dugujem odgovor

Postoje ljudi koji svoje neznanje ne priznaju – oni ga nose kao štit. Umjesto da pitaju, uče ili barem pokušaju razumjeti tuđa očekivanja, biraju posprdan osmijeh, podsmijeh i omalovažavanje. Jer ono što ne razumiju, najlakše je ismijati. Tako ne moraju priznati vlastite granice, a kamoli ih pokušati pomaknuti.

Postoje i oni koji svoju nesposobnost i nezrelost za određene poduhvate skrivaju ponižavanjem drugih. Kad im se ukaže na problem, ne traže rješenje – traže krivca. I obično ga nalaze u onome tko se usudio reći istinu. Njima istina nije korektiv, nego prijetnja. A prijetnje se, u njihovom svijetu, rješavaju napadom.

Posebno su tužni oni koji i u zrelim godinama ostanu razmaženi. Ljudi koji nikada nisu shvatili da nisu centar svijeta, da drugi nisu njihovi statisti, sluge ni produžeci njihove volje, da  i posao i život traže odgovornost, poštovanje i osnovnu ljudsku pristojnost. Godine ne znače automatski zrelost; ponekad samo potvrđuju koliko je netko dugo odbijao odrasti.

I onda su tu oni koji bi trebali biti vođe. Ne samo ljubimcima, ne samo podobnima, nego svima. Ljudi koji bi trebali nositi primjer, a ne birati mete. Koji bi trebali graditi, a ne bacati kamenje. Njihova najveća tragedija nije u tome što loše vode druge, nego što nikada nisu naučili voditi sebe.

Prema svima njima ne osjećam bijes. Osjećam žaljenje jer očito nisu u stanju ispuniti vlastiti život kvalitetom, smislom i onim temeljnim ljudskim vrlinama koje donose poštovanje i ugled – ne titulom, ne glasnoćom, nego karakterom.

Imam dovoljno godina i iskustva da znam tko sam. Previše sam puta gradio, padao i ustajao da bih danas dopuštao da me provociraju tuđa ljubomora, zloba, razmaženost ili isprazna galama. To što netko puno govori ne znači da puno vrijedi kao čovjek.

Desetljeća života naučila su me jednoj važnoj lekciji: vrijedi se dignuti iznad sitnih ljudskih spodoba i njihovih postupaka. I da – držim korak s upola mlađima od sebe. Ali ne zbog njih nego zbog sebe, zbog svoje časti, zbog vlastitog dostojanstva.

I upravo tako – dostojanstveno – namjeravam nastaviti živjeti.

PS: Ovaj tekst nije nastao iz svađe s drugima niti ispraznih prijetnji duksera nego iz tihog razgovora sa samim sobom, u sitne noćne sate, kad se dan stiša, a istina postane glasnija.

*********************************INTERMEZZO**********************************