SLATKIĆUUUUUUUUU – kolumna o tri mala čuda i jednom koji nije “mali”

U jednom imaginarno-stvarnom zoološkom vrtu zvanom “kolektiv” živi jedna sasvim posebna vrsta – tri mala čuda prirode i jedan odrasli primjerak čiste zbunjenosti.

U kavezu s oznakom mali rudlavi obitava biće nalik na studenta, ali zapravo križanac između planinskog kozlića i kućnog hrčka na kofeinu. Ima tisuću i jednu manu, ali jednu svetu vrlinu: kad kaže da dolazi – onda dolazi. On ne poznaje pojmove “hladno”, “kiša” ni “normalan čovjek bi ostao doma”. On, ako treba, hoda kilometre kroz sibirski vjetar samo da bi stigao – i onda obavio jedini posao na svijetu koji mrzi više od zubara: poliranje bešteka.
Beštek sjaji, duša mu se gasi, ali on izdrži. Nagrada? Jedan dodir po rudlavoj glavi i kolačić (ljudski, da se razumijemo). I njega je nahraniti lakše nego goluba na trgu.

U susjednom kavezu smjestio se mali slatki. Taj ne radi posao – on ga šarmira da se sam obavi. On pogleda tim svojim okicama, triput zatrepće i u prostoriji se automatski mijenja tlak zraka. Najednom više nije važno tko je radio jučer, tko danas i tko sutra. Bitno je samo jedno:
– “Joj, mali slatkice, jel’ ti naporno?”
On ne rješava zadatke – on ih zaslađuje. Pređe preko prepreka s osmijehom od šećerne vune, obavi posao tako nježno i slatko da iza njega ne ostaju tragovi rada, nego karamele u zraku i ljepljivi dokazi da je prošao.

A onda… mali brižni.
To nije čovjek, to je pokretna savjest kolektiva. On ne pazi samo da se vino ne ukiseli – on pazi i da se ljudi ne ukisele. On preventivno liječi živčane slomove, pivo, žesticu i radnu atmosferu. Kad on radi, svi su mirni. Kad njega nema, svi osjete lagani propuh u duši. On je kao onaj čep na boci: ne vidiš ga često, ali kad ga nema – nastane rusvaj.

I tako, kad su sva tri mala na okupu, u zraku lebdi slatka agonija.
Srce ide lijevo prema rudlavom, desno prema slatkom, a ravno u brižnog. Kao da se bira između tri vrste kolača, tri vrste sreće i tri vrste blagih živčanih slomova – istovremeno.

A onda…
Iz daljine, iz magle, iz procesa proizvodnje odraslih ljudi…
čuje se:
“SLATKIĆUUUUUUUUUUUUUUUUU…”

To nije poziv.
To je zov divljine.
To je sirena za uzbunu.
To je trenutak kad shvatiš da nisi mali, nisi sladak i nisi brižan – nego si inventar.

Dok mali dobivaju tepanje, ti dobiješ produženi vokal.
Ali iskreno…
Netko mora biti stijena.
Netko mora biti stabilan.
Netko mora biti taj koji ne dobije kolačić, ali dobije posao.
Netko mora biti odrasli u crtiću.

I zato, dok mali sjaje kao tri božićne lampice, a prostor miriše na brigu i nježnost – jedan Slatkić stoji sa strane, pije hladnu kavu i misli:
“Dobro je. Netko mora i normalno poludjeti.”

Jer u svakom zoološkom vrtu postoji jedno čudno stvorenje koje nitko ne gladi po glavi – ali bez kojeg se vrata ne bi ni otvorila.

I zove se…
kako ono?
A da.
SLATKIĆUUUUUUUUUUUUUUUUU…

*********************************INTERMEZZO**********************************