Pripreme za mirovinu (ili: Kako se čovjek sprema na život kad ga više nitko ništa ne pita)

Kad navršiš šezdesetu, okolina te gleda isto kao frižider koji lagano škripi — radi još, ali svi se pitaju dokle. E, pa tako sam i ja jednog jutra odlučio: vrijeme je da se pripremim za mirovinu! Ozbiljno, sustavno, odgovorno… i naravno, s nimalo ozbiljnosti.

Prvi korak: vježbanje jutarnjeg ritma
Navio sam budilicu u sedam. Kad je zazvonila, pogledao sam je, opsovao, isključio i spavao do deset. Zaključio sam: savršen početak, navikavam tijelo na mirovinski tempo.

Drugi korak: učenje kako provoditi vrijeme ne radeći ništa
Pripremao sam se tako što sam sjeo na kauč i odlučio pet minuta gledati u zid. Nakon pola sata zaključio sam da sam prirodni talent. Zid mi je uzvratio pogledom punim poštovanja.

Treći korak: trening penzionerske štednje
Ušao sam u trgovinu samo da kupim kruh. Izašao sam s kruhom, mlijekom, napolitankama i baterijama koje su bile na akciji. To sam shvatio kao upozorenje: očito mi treba intenzivniji trening. Penzioneri kupuju samo ono što je na akciji — čak i ako im ne treba. Zato sam se vratio i kupio još dvije kutije baterija. Sad sam miran do 2032.

Četvrti korak: usavršavanje malih penzionerskih zadovoljstava
Pokušao sam šetati bez cilja, kao pravi umirovljenik. Krenuo sam prema parku. Nakon 15 minuta šetnje shvatio sam da i dalje hodam kao zaposlen čovjek — brzo, živčano i s blagom mržnjom prema svemu. Morao sam stati, duboko udahnuti i usporiti ritam na “nedjelja popodne u pidžami”. Nakon par minuta prolaznici su me već pozdravljali kao starog znanca parka.

Peti korak: usvajanje umjetnosti prigovaranja
Otvorio sam balkon, pogledao nebo i izgovorio: “Kak’ ovo zgledi, nek’ mi bog oprosti.” Susjeda iznad mene odmah je viknula: “Je, je, sve je otišlo k vragu!” – i osjetio sam toplu pripadnost mirovinskoj zajednici.

Šesti korak: priprema za razgovore u kojima ništa ne kažeš, ali sve znaš
Sjeo sam s prijateljem na kavu. On je pričao deset minuta o politici. Ja sam samo mrmljao: “Je… je… tak je…” i kimnuo tri puta. Zaključak: spreman sam za mirovinski dom, vijeće starijih ili barem mjesni odbor.

Zadnji korak: emocionalna priprema
Otvorio sam ladicu i izvadio fascikl na kojem piše “Penzija”. U njemu — ništa. Prazan. Čist. Nepisan.
Rekao sam si: “Savršeno. Točno tak bude i moj plan za penziju zgledal — pun mogućnosti!”

I na kraju, dok sam pio kavu, pomislio sam:
Ako je ovo priprema… kak’ li će tek izgledati izvedba?

Jedva čekam.
Samo da još malo uvježbam gledanje u zid.

*********************************INTERMEZZO**********************************