Razgovor dva penzionera
U parku sjede dva penzionera Joso i Niko, i razgovaraju o životu.
JOSO: – E, moj Niko. Nas penzionere nitko ne šljivi niti za suhu šljivu. Vidiš li da smo se osukali i stegli kaiš, ne treba nama niti dijeta, niti ona emisija „Život na vagi“. Ono malo mirovine, ne može priteći niti do pola mjeseca, je li tako?
NIKO: – Tako je, moj Joso. Nego kako inače živiš?
JOSO: – Bogme lijepo. Počeo sam se baviti novim sportovima.
NIKO: – O, nisam znao. Reci mi kojim, da se i ja uključim.
Nasmije se Joso , pa mu počne uz smijeh sve nabrajati :
Prva disciplina je preskakanje ručka….haaaa….druga plivanje u dugovima…haaaa. ..treća trčanje za unucima……haaaa, ako uspijem trčati zbog kostobolje i artritisa.
Haaaaa, nasmije se Joso, pa mu uz smijeh odgovori.
JOSO: – Aaa, na te sportske discipline si mislio!!!
Tako i ja mogu reći da se bavim sportom. Evo da ti nabrojim:
Umjesto boćanja, i bacanja kugli, bacam prikupljene suhe grane u peć, da se ugrijemo.
Druga disciplina je skakanje u vis, kad mi ljutita žena, baci u lice moju razbacanu odjeću, pa ti moj sinko, uhvati tu gomilu..haaaa.
Treća disciplina je ronjenje na dah tj. hvatanje zraka, a magla svuda oko nas, pa se ta sportska disciplina može nazvati – ronjenje u magli…haaaa.
NIKO: – Haaaaa…..Baš smo duhoviti i mudri?! Izmislili smo mi nove sportske discipline. Radi nam mozak bez „Ginko forte“ 360 na sat.…haha.
JOSO: – Nego, kako ti inače živiš?….pustimo sad ovu zafrkanciju.
NIKO: – Živim?, Ma, životarim od 1.do 15 – tog u mjesecu.
JOSO: – Kako to?, pa imamo istu mirovinu, ja izdržim do kraja mjeseca, a reći ću ti i kako, ajde nastavi.
NIKO: – Ja i žena do 15-tog „izdržimo“ s našom mirovinom, a kako čuvamo unuke, ostale dane u mjesecu „prošvercamo“ se kod sina.
JOSO: – Bogme , to nije lijepo. Biti na teret djeci, koja su podstanari. Ja na to ne bih pristao.
NIKO: – Ma nemoj. Nemaju oni nikakvih troškova za ručak. Imamo žena i ja umjetna zubala, škripe zubi, ne možeš zagristi meso, a oni sve peku, ništa u lešo. Klapaju nam umjetna zubala, kao stare cipele, škripe, a djeca se samo pogledavaju, pa prasnu u smijeh. Mladost je to. Moj mlađi unuk nije vjerovao da ću zalijepiti umjetno zubalo s njegovim „UHU“ljepilom samo da ne plaćam zubara , pa se cijeli dan smijao i napisao o tome pjesmu. Eto ti života, Joso moj. A ti?
JOSO: – Znaš da imam samo sina koji radi u Njemačkoj. Ima veliku obitelj. Nema on ni za sebe, a kamo li da nama što pošalje. Ja sam se snašao. Popodne napravim đir sa psom, uzmem veliki najlon, pa glavu u kontejner. Stavim kapuljaču da me susjedi ne prepoznaju. Napunim veliku vreću s bocama, pa pravac u Shopping centar, za povrat ambalaže, i tako preživimo.
NIKO: – Eeee, kakav je ovo život. Ti profesor u penziji, po kontejnerima, ja činovnik, pa jedva preživljavamo. Muči mene žuč, pa kad bih i imao za meso, ne smijem jesti masno. Eto ti života. Sve škripi kao na starom fijakeru, kad si star, i raspada se kao na starom automobilu.
JOSO: – Evo počeo je puhati jak vjetar. Moramo se polako spremati za povratak kući.
Nego, hajdemo mi za kraj izmisliti jednu zajedničku sportsku disciplinu, može li ?
NIKO: – Može, jedva čekam da čujem.
JOSO: – Maraton u trčanju za penzionere.
NIKO: – Haaa, maraton???, za nas penzionere, haaa, baš je fora.
JOSO: – I, zvati će se : „Penzioneri trče posljednji krug“…haaaaa.
NIKO: – Eeee, ovo je ne samo smiješno, nego i poruka onima „gore na vrhu“ da nas konačno čuju. Hajdemo mi sad kući, puše jako vjetar.
JOSO: – Hajdemo….haaaa. Ovako usukane, mogao bi nas otpuhati u visine, pa eto ti Joso moj nove sportske discipline: „Penzići – padobranci, lete u visine“, a gdje će pasti, Crna Kronika će najbolje znati….“ haaaa,
– Bog Joso.
– Bog Niko. Vidimo se sutra na istom mjestu, u isto vrijeme.
Autorica: Jagoda Sablić
*********************************INTERMEZZO**********************************
