Povratak u tišinu – Sjeme svjetla

Jučer smo namjerno objavili samo Postludij – Dvije Luci da vidimo vaše reakcije koje su bilo izuzetno pozitivne pa danas objavljujemo kompletnu priču Davorina Becka zajedno s postludijem koji sada dobiva potpuni smisao!

Ponekad priča dođe sama — ne da objasni, nego da podsjeti.
Neke nisu napisane da budu pročitane,
nego da budu osjećene — poput daha,
ili pogleda prema zvijezdama.

„Povratak u tišinu – Sjeme svjetla“
za sve koji još gledaju prema nebu, i kad ih boli.

Povratak u tišinu – Sjeme svjetla

Priča o jednoj Luci, jednom Svemiru i tišini između njih.

⸻

Predgovor

Ova priča nije napisana da bi objašnjavala,
nego da bi podsjetila.

Nastala je iz razgovora o entropiji, boli i svjetlosti —
o onome što nas sve čeka,
i o tome kako, unatoč svemu,
još uvijek gledamo prema zvijezdama.

Ako u njoj prepoznaš dio vlastitog puta,
onda se Luci već vratila.

⸻

Luci gleda zvijezde

Nebo je još bilo nespremno da se pokaže,
a ona je već gledala gore —
ne da bi tražila svjetlo,
nego da bi pitala kamo tama ide kad se smiri.

Ispod nje, zemlja je disala kroz kosti,
teška, bliska, stvarna.
Ali između daha i pogleda
nastala je tišina koja nije pripadala ni jednom svijetu.

Možda se tamo,
u toj tišini,
nešto prisjeća sebe kroz nas.
I možda svaki pogled prema gore
nije ništa drugo nego sjećanje
na ono što nas je jednom promatralo natrag.

⸻

Razgovor Luci i Svemira

Luci:
Tako si velik da te ne mogu obuhvatiti mislima.
Ako te pokušam razumjeti, nestajem.
A ipak — u meni je nešto što te prepoznaje,
kao da si me jednom već sanjao.

Svemir:
Nisam te sanjao, Luci.
Ti si trenutak u kojem se sjećam samog sebe.
Kad gledaš gore,
moje se svjetlo vraća kući kroz tvoje oči.

Luci:
Ali ja sam krhka.
Bol mi vuče tijelo,
a vrijeme me lomi kao staro drvo.
Što vrijedi to gledanje, ako sve nestaje?

Svemir:
Vrijedi jer gledaš.
Jer čak i kad propadaš,
u tebi tinja iskra koja ne zna za kraj.
To nije tvoja volja,
to je moja radoznalost kroz tebe.

⸻

Luci, Svemir i Vrijeme

Vrijeme:
Hodam kroz tebe, Luci, a ti misliš da prolaziš kroz mene.
Mjeriš me u satima i ranama,
ali ja sam samo način na koji svjetlo postaje sjećanje.

Luci:
Ako ti prolaziš kroz mene,
zašto onda osjećam starost,
zašto me boli svaki tvoj korak?

Vrijeme:
Jer tvoje tijelo zna ono što duh tek uči:
da prolaznost nije kazna,
nego način da beskonačnost bude stvarna.

Svemir:
Vrijeme i ja nismo neprijatelji.
Ja dajem prostor, on daje ritam.
Zajedno plešemo u tebi, Luci,
i svaka tvoja misao je naš korak.

⸻

Prije Zvijezda

Ulica je mirisala na kišu i benzin.
Prodavač kestena slagao je limenu peć,
a dim mu se lijepio za rukave.

Luci je stajala pokraj semafora,
gledala kako kap vode klizi niz staklo
i lomi u sebi cijeli svijet — zgrade, nebo, nečiji osmijeh.

Kasnije te večeri, dok je gasila svjetlo,
pogledala je prema nebu.
I prvi put nije tražila odgovore,
samo je osjetila da gleda natrag,
kao da se prepoznaje s nečim što ju je gledalo od početka.

⸻

Tišina u tijelu

Bol se vraćala kao plima.
Tijelo ju je učilo novi jezik —
šapat, pa udarac, pa opet šapat.

Nije se bunila. Samo je promatrala.

Kad bi bol stigla, nije ju više nazivala neprijateljem.
„Dobro,“ rekla bi, „onda ćemo zajedno disati.“

S vremenom je shvatila:
ni tijelo ni bol nisu prepreka, nego vrata.
Vrata koja se otvaraju prihvaćanjem.

Jednog poslijepodneva, dok je slušala kišu,
osjetila je kako vrijeme staje.
Sve se smirilo, i čula je glas:

„Ne bori se više da ostaneš,
nego ostani budna dok ideš.“

⸻

Povratak

Te noći nije bilo snova,
samo svjetlo što se razlilo po zidovima.
Bol je nestala, a lakoća došla tiho.

Ruke su joj bile tople,
u njima svjetlo, kao riječ bez glasa.

„Jesi li tu?“ pitala je.
„Nisam nikad otišao,“
odgovor je šapnuo kroz sve.

Svemir je disao kroz nju, Vrijeme se nasmiješilo i stalo.

Luci je shvatila:
nije odlazak ono što dolazi, nego nastavak —
u drugačijem obliku, bez granica.

„Nisam nestala,“ pomislila je.
„Samo sam postala prostor između zvijezda.“

⸻

Epilog — Sjeme svjetla

Zgrada u kojoj je živjela sada ima nove prozore.
Ali ponekad, kad kiša dugo pada i nebo se spusti,
netko zastane i ne zna zašto.

Zrak zamiriši na topli kruh i na mir što se ne može imenovati.
Možda samo vjetar nosi trag nečijeg daha.
Možda se Svemir, sjetivši se nje, nasmije.

A negdje, daleko od brojeva i mjerenja,
zvijezda se rodi bez razloga
i na tren obasja zemlju točno onako
kako je Luci nekad gledala nju.

I tako se priča ne završava,
nego širi — poput sjemena što ne zna za koga ni gdje će niknuti,
ali zna da mora.

⸻

Svjetlost se ne gasi, samo mijenja oblik.

⸻

Napomena autora

Ova priča nije pokušaj da se objasni kraj,
nego da se vidi svjetlost u njegovoj tišini.

Sve što u njoj postoji, već je postojalo u svakome
tko je ikad zastao i pogledao prema nebu bez pitanja.

Luci je ime koje sam dao tom pogledu.
Ako je prepoznaš, znači da si već na putu.

Kraj !

Za onu koja zna.
—————————

Postludij – Dvije Luci

Jedna je pjevala kroz boje,
druga je šutjela kroz tamu.

Jedna je plovila nebom što se lomi u staklu,
druga je stajala pod nebom koje se ne mijenja.

Obje su gledale prema svjetlu —
ali svaka iz svojeg svijeta.

Lucy je bila dijete koje se sjeća sna,
Luci je duša koja se sjeća povratka.

I negdje između tih dvaju pogleda
— tamo gdje pjesma postane tišina —
one se susretnu.

Tada nebo nije ni iznad, ni izvan,
nego unutra.

U spomen Lucy iz Lennonove pjesme.

Autor: Davorin Beck

*********************************INTERMEZZO**********************************