ZADNJI ŽIVČANI KONOBARA S OLOVKOM: Izbori za neradnike – posao za nas!

Nema te televizije, portala ni zadnje birtije u zaseoku koja zadnjih tjedana ne bruji o izborima. Političari opet mašu rukama kao da love muhe, osmijesi im se ljušte s lica poput stare žbuke s općinske zgrade, a obećanja ispadaju iz njih kao gliste iz preoranog vrta. I svi se, naravno, kandidiraju. Opet. Jer ovo im je, kažu, poziv. Misija. Slijede viziju. A ja si mislim – viziju čega, nerada?

Jer da se mene pita – dosta je bilo! Dosta da uvijek isti ljudi idu iz izbora u izbor kao da su u all inclusive resortu: plaća tekuća, dnevnica topla, a odgovornost razvodnjena kao kava u saboru. Čim ih se izabere, nestanu kao zadnja tura rakije prije fajrunta. A kad ih se opet sjetimo? Kad je novo glasanje. Tad su opet među živima, s brošurama, letcima i onim besmislenim osmijehom kao da im netko u pozadini drži pištolj uperen u obrazne mišiće.

Ne bi li bilo fer da ih, eto, netko barem jednom – zaposli?

Da sjednu u kafić i nauče kako se nosi tri espressa, dva pelina i jedan ljudski razgovor istovremeno. Da probaju biti na nogama 12 sati dok slušaju o propalim brakovima, zaboravljenim sinovima i obećanim povišicama koje nikad nisu stigle. Da uplate PDV, naplate gajbu i zamijene bačvu dok paralelno objašnjavaju zašto se komunalna naknada plaća u tri rate. I to sve bez asistenta, savjetnika i vozača.

Jer, ruku na srce, najveći posao koji su neki od njih ikad obavili bio je – čestitati rođendan na Facebooku. I to copy-paste.

Gledamo ih godinama kako ispod svake fotke pišu “s ponosom” i “na dobrobit građana”, a iza kulisa rade na dobrobit kumova, šogora i susjeda koji zna haklati u Excelu. Ako itko u ovoj državi ima doživotno zaposlenje bez dana radnog staža – to su oni. Profesionalni kandidati. Ljudi kojima je birokracija umjetnost, a zrak koji udišu – subvencioniran.

A mi? Mi, koji radimo, koji znamo razliku između fakture i faktura, koji znamo da riječ “transparentno” u njihovom rječniku znači “sakrij u PDF na 94. stranici”, mi bismo sad trebali još jednom – glasati za njih?

E pa nećemo.

Vrijeme je da narod, koji je godinama birao, a nikad biran, napokon sjedne za stol – ne samo kao gost, nego i kao gazda. Da konačno lokalne zajednice vode oni koji znaju razliku između pečenog odojka i pečata općine. Koji znaju što znači kad kažeš da “nešto smrdi” – i znaš točno odakle dolazi.

Jer ako netko zna koliko košta kruh, struja i dignuti kredit da promijeniš bojler – to nismo mi u odijelima s uvezenim diplomama. To smo mi u pregačama, radnim kutama, blatnjavim čizmama i umornim očima.

Zato, gospodo političari, odmorite malo. Izbori vam postaju rutina – a rutina, kao što znamo, vodi u aljkavost. Evo vam prilika da se prešaltate na realni sektor. Imamo radnih mjesta, traže se konobari, zidari, čistačice, dostavljači – možda se i za vas nađe novi poziv.

A mi? Mi ćemo konačno uzeti stvar u svoje ruke.

I ako ništa drugo – barem ćemo prvi put znati gdje su nestali svi ti milijuni koje ste “namaknuli projektima iz EU fondova”. Jer ovaj put ih nećemo trošiti na konferencije o održivosti s cateringom od 300 eura po osobi. Ovaj put, možda – asfaltiramo ulicu. Ili kupimo kantu za smeće koja se ne raspadne na prvom suncu.

Zamislite to čudo: općinski načelnik koji zna cijenu mlijeka. Zamjenik koji zna da se ne kaže “adekvatan pristup problematici ranjivih skupina”, nego “baka nema za lijek pa jede dvopek i moli Boga da ne kihne”. Predsjednik vijeća koji, umjesto da otvara manifestacije govoreći fraze s papira, zapravo zna tko mu živi u selu – i tko više ne može.

Dosta nam je rukovanja s ljudima u bijelim košuljama koje nose samo za kampanju, a čim prođu izbori, vrate se u svoje klimatizirane urede i pet godina nas više ne gledaju. Dosta nam je da nam pamet dijele oni kojima je najveća životna nepravda bila kad im je nestalo vina na domjenku. Dosta nam je “mladih lavova” koji bi nas vodili, a ne znaju naplatiti račun na fiskalnoj kasi bez pomoći mentora.

Vrijeme je da se prestanemo ponašati kao gosti u vlastitoj kući, da maknemo one koji misle da je vlast vlastito vlasništvo. Vrijeme je da selo, kvart, općina, grad – budu vođeni od ljudi koji su u njima odrasli, plakali, smijali se i dizali kredite s jamcem.

Zato, dragi naši vječni kandidati, vrijeme je da probate stvarni život. Onaj s kraja reda u ambulanti. Onaj gdje se djeca ne školuju PowerPointom, već po principu “nosi sendvič i nemoj zaboraviti toplu vodu jer školski bojler ne radi od prošlog ljeta”.

Mi ćemo sad malo voditi. A vi – navalite na burzu. Možda napokon naučite razliku između rada i radnog mjesta.

Ako ništa, u kafiću se uvijek traži netko tko zna slušati. Tamo vam barem neće moći isključiti mikrofon.

*********************************INTERMEZZO**********************************