Upornost – jer ako ne odustanem, možda ipak nisam lud

Kažu da je upornost vrlina. Ja bih rekao da je to više test živaca – vaših i svih nesretnika oko vas koji moraju gledati kako se borite s nečim što bi “realan” čovjek već odavno napustio. Jer, budimo iskreni, uvijek će se naći netko tko će vam prijateljski savjetovati da odustanete, da se ne zamarate, da radite nešto „korisno“. I naravno, taj savjet uvijek dolazi od onih koji su se odavno pomirili s time da je lakše ići nizvodno nego veslati protiv struje.

Ali evo male tajne: upornost ima smisla samo ako ste tvrdoglavi zbog sebe, ne zbog drugih. Jer ako se trudite da biste nekome nešto dokazali – možda bivšem šefu, možda budućem bivšem šefu, onoj osobi koja vas je gledala s podsmijehom ili ekipi iz kvarta koja misli da je bolje igrati loto nego slijediti snove – samo gubite vrijeme. Ljudi brzo zaborave vaše padove, ali vi ćete dugo pamtiti propuštene prilike.

I još jedna stvar – kad radite ono što volite, kad vas neka ludost vuče i tjera da ustanete i pokušate opet, to nema nikakve veze s tuđim mišljenjem. Nema veze ni s tim hoće li svijet to cijeniti, ni hoće li vas nagraditi aplauzom ili eventualno omanjim financijskim prilivom. To ima veze s vama. S onim osjećajem da ste sebi dokazali da niste odustali. Jer na kraju dana, kad se ugase sva svjetla i svi se povuku u svoje sigurne zone, samo vi znate zašto ste nešto radili i samo vi ćete znati je li vrijedilo.

Dakle, nastavite. Iz inata, iz ljubavi, iz gluposti – ali nastavite. Jer ako odustanete, tko zna, možda su oni bili u pravu. A to bi tek bila prava tragedija.

*********************************INTERMEZZO**********************************