Tragedija u Prečkom: Ogledalo naše kolektivne odgovornosti – tko je zaista krivac za jučerašnju tragediju?

Užas u OŠ Prečko dogodio se tiho, ali ostavio je trajni ožiljak na našoj kolektivnoj svijesti. Mladić, otpušten iz psihijatrijske ustanove, ušao je u školu i počinio nezamislivo. Jedna djevojčica je izgubila život, učiteljica se bori za svoj, a nekoliko djece nosit će fizičke i emocionalne rane do kraja života. Društvene mreže bruje od osuda, ljutnje i boli. Ali iza tog kaosa emocija, postavlja se ključno pitanje: tko je zapravo kriv za ovu tragediju?

Najlakše je usmjeriti prst prema mladiću. On je izvršitelj, nositelj čina koji nas je sve šokirao. No, je li on jedini krivac? Mladić je bio pacijent psihijatrijske ustanove. Netko je potpisao njegovo otpusno pismo. Netko je procijenio da je on spreman za povratak u društvo. Je li taj liječnik pogriješio zbog nedostatka stručnosti? Ili je bio prisiljen donijeti odluku zbog prenapučenih odjela i manjka resursa? Naša zdravstvena infrastruktura često je na rubu pucanja, a liječnici se svakodnevno suočavaju s nemogućim izborima.

Institucije koje bi trebale štititi najranjivije među nama očito nisu odradile svoj posao. Ako je mladić bio prepušten sebi bez adekvatne podrške, gdje su bile socijalne službe? Gdje je bio sustav koji bi trebao osigurati da takvi pojedinci ne postanu prijetnja ni sebi ni drugima? Je li doista moguće da je društvo dopustilo ovako opasnu prazninu u svojoj sigurnosnoj mreži?

I dok se svi utrkuju u donošenju brzopletih zaključaka i prijedloga – detektori metala, zaštitari, strože kazne – moramo se zapitati kakvo smo društvo postali. Zašto naša djeca moraju ići u školu kao da ulaze na okupirani teritorij? Škole bi trebale biti sigurna utočišta, mjesta gdje se uči, raste i razvija. Kako smo dopustili da se pretvore u potencijalna bojišta?

Krivnja se proteže daleko izvan zidova te škole. Krivi su roditelji koji, umjesto da podrže učitelje, prijete zbog ocjena. Kriva je vlast koja tolerira društvo u kojem se napreduje kroz korupciju i nepotizam. Krivo je pravosuđe koje mamine i tatine sinove oslobađa dokazujući da zakoni nisu jednaki za sve. Kriva je kultura u kojoj nasilje i nepravda postaju svakodnevica, a suosjećanje i odgovornost sve rjeđi.

Jesmo li spremni pogledati se u ogledalo i priznati da smo svi dio problema? Mi, društvo koje šuti dok institucije propadaju. Mi, koji okrećemo glavu od mentalnog zdravlja kao tabu-teme. Mi, koji biramo vlast koja ignorira ključne probleme. Naša kolektivna neodgovornost kulminirala je u ovom tragičnom događaju.

Jedna djevojčica nije dočekala sutrašnji dan. Jedan mladić možda nikada nije dobio priliku za pravi oporavak. Jedan sustav pokazao je svoje slabosti na najgori mogući način. Ako se sada ne probudimo, ako sada ne djelujemo, koliko će još ovakvih tragedija biti potrebno prije nego što shvatimo da je krivac u ogledalu?

Promjene su moguće, ali zahtijevaju hrabrost, iskrenost i odlučnost. Vrijeme je da se suočimo s vlastitim propustima i preuzmemo odgovornost. Samo tako možemo spriječiti da se ovakva tragedija ikada ponovi.

*********************************INTERMEZZO**********************************