Sve države koje ne smijem posjetiti (i one koje ne želim)

Kako stvari stoje, morao sam napraviti popis zemalja u koje ne smijem putovati iz sigurnosnih razloga i onih u koje ne želim putovati iz moralnih razloga. Lista je poduža, pa ako se slučajno nađete u društvu diplomata ili avanturista, slobodno im recite da sam izumio novi koncept putovanja – virtualni turizam s filterima za zdrav razum.

Sjedinjene Američke Države – Zemlja slobodnih (sociopata)
Ne želim u Ameriku jer mi se ne sviđa ideja da me dva čovjeka – jedan s dementnim izrazom lica, a drugi s narcisoidnim sjajem u oku – uvjeravaju da je njihov moralni bankrot zapravo vrhunska demokracija. Ako poželim doživjeti masovno pucanje na otvorenom, mogu otići u loš kvart i bez aviona.

Bosna i Hercegovina – Domoljublje na rate (uz kamate)
Ne želim u Bosnu jer mi se ne da postati statistika nečije pohlepe. Tamo i dalje sanjaju ratne scenarije, ne bi li netko iz trezora izvukao još malo keša za privatne vile. Sve to, naravno, pod svetim zavjetom domoljublja, jer – što je domovina nego bankomat onih na vlasti?

Srbija – Filijala sociopata s Istoka i Zapada
Ne želim u Srbiju jer mi se ne da dolaziti u podružnicu dvaju svjetskih sociopata – onog s kaubojskim šeširom i onog s KGB dosjeom. Kad se oni zagrle i dogovore, narod dobije sankcije, pa još malo rata, i onda svi ostanu u čudu – kako to da je život postao gori?

Rusija – Sigurnosni rizik (za mene, ali i za novinare)
Ne smijem u Rusiju jer ne volim padati kroz prozore. Nekad su ljudi umirali od starosti, danas umiru jer su rekli krivu rečenicu u krivom trenutku. A kako ne znam biti politički korektan, bolje da im ni ne prilazim.

Ukrajina – Gdje turizam uključuje kacigu i bunker
Ne smijem u Ukrajinu jer bi me putno osiguranje koštalo više od same avionske karte. A i što ću tamo? Ne volim mjesta gdje padaju eksplozivne čestitke iz neba.

Sjeverna Koreja – Put u jednom smjeru (za dušu, ne za tijelo)
Ne smijem u Sjevernu Koreju jer nisam siguran bih li se vratio. Iako, moram priznati, zanimljivo mi je kako zemlja bez interneta i s jednim televizijskim programom zna toliko o svjetskoj politici.

Izrael – Moja vjera mi ne dopušta genocid
Ne želim u Izrael jer mi moral ne dopušta da podržavam ratne zločine. Da su ljudi naučili nešto iz povijesti, danas ne bi ponavljali iste pogreške pod drugim zastavama.

Palestina – Ako ne želiš biti žrtva, ne dolazi
Ne smijem u Palestinu jer bih mogao završiti pod ruševinama, i to ne zato što sam arhitektonski entuzijast. Kada te svijet vidi kao statistiku, tvoj život vrijedi onoliko koliko traje vijest o tebi na televiziji.

Hrvatska – Udruženi sociopati i primati na vlasti
Kad bolje razmislim, ni u Hrvatskoj nije sjajno. Ovdje su sociopati još i udruženi s primatima, pa imamo idealan spoj predatorstva i gluposti. Ali, kako kaže narodna poslovica – “U tuđem dvorištu smeće smrdi više”, pa se većina ljudi pravi da ne osjeća smrad domaćih.

Zaključak – Island kao istraživačka misija
Gdje otići? Island. Ali ne da bih ostao, nego da kao pravi turist-istraživač otkrijem što to oni imaju, a Hrvatska nema. Možda su to političari koji ne kradu? Možda zdravstvo koje te ne tjera da prodaješ bubreg kako bi operirao koljeno? Ili možda društvo u kojem se ljudska prava ne tumače kao švedski stol – uzmeš što ti paše, ostalo ignoriraš?

S druge strane, volio bih vidjeti i što to Hrvatska ima, a Island nema. Korupciju u Ustavu? Elitu koja se srami vlastitog naroda? Ili možda biračko tijelo kojem možeš prodati bajku svake četiri godine i uvijek proći nekažnjeno?

Nakon toga bih se vratio kući, s diplomom usporedne sociopatologije i zaključkom da je svijet nepravedan – negdje se ljudi smrzavaju zbog klime, negdje zbog političara, a negdje zbog kombinacije oba.

*********************************INTERMEZZO**********************************