Što je za mene knjiga?

I čitam i uživam u knjižnici, i radim u njoj. “Knjiga je najbolji prijatelj,” kažu. Nikad mi ova rečenica nije zvučala točnije. Dok sjedim za starim drvenim stolom, okružen mirisom prašnjavih korica i tišinom koja šapuće mudrosti, osjećam se kao da nisam samo običan knjižničar. Više sam poput Harryja Pottera, Hermione Granger i Rona Weasleyja u knjižnici Hogwarts – samo što ja ne tražim tajanstvene čarolije nego živim u paralelnom svemiru bogatstva znanja.

Kad otvorim knjigu, vrijeme stane. Jedna stranica odvede me u prošlost, gdje su heroji kročili kroz povijesne bitke; druga me odvede u budućnost, u svjetove gdje ljudi komuniciraju mislima i žive na lebdećim otocima. Šapat listova pod mojim prstima glazba je koja me vodi u mjesta gdje se stvarnost pretvara u bajku.

Danas je knjižnica posebno čarobna. Sunčeva svjetlost probija se kroz vitražne prozore, crtajući razigrane uzorke na podu, dok polica iza mene kao da pulsira od energije tisuća priča koje čekaju da ih netko probudi. Jedna stara dama prišla je stolu noseći zlatno uvezanu knjigu. “Mogu li ovo posuditi?” pitala je tiho, gotovo sa strahopoštovanjem. Nasmiješio sam se. “Naravno, to je vaš portal u drugi svijet.”

Dok joj pružam knjigu, shvaćam – ja sam čuvar čarobnih portala. Moja uloga nije samo organizirati knjige po abecedi ili paziti da ih nitko ne vraća kasno. Ja sam poput vodiča kroz nepoznate svemire.

U trenucima kad nema posjetitelja, uzimam knjigu sa stola. Danas je to filozofska rasprava o beskonačnosti svemira. Sutra će možda biti zbirka poezije, a prekosutra znanstvena fantastika. U svakom svijetu ostavim dio sebe, a zauzvrat ponesem nešto neprocjenjivo – novu misao, ideju, perspektivu. Ali tko zna što donosi sutra? Možda već zahvaljujući knjizi postanem Knjižničar u misiji potrage za zlatnim jajetom koje donosi vječno blagostanje ili čarobnom frulom koja može ukrotiti oluje, baš poput Noaha Wylea u filmu The Librarian. Vidim sebe kako istražujem tajne komore iza polica, pronalazim skrivene mape u starim svescima i dekodiram zagonetke koje vode do drevnih artefakata.

Možda ću u jednom trenutku zatvoriti knjižnicu, ugasiti svjetla, ali ostati zarobljen u njoj jer otkrijem da se knjige noću bude, šapućući mi tragove. Ili će me, možda, zagonetni posjetitelj pitati za knjigu koja ne postoji – osim u paralelnom svijetu, kojem samo ja mogu pristupiti.

U takvim trenucima, svaki korak u knjižnici postaje avantura. Između polica koje skrivaju povijest, maštu i znanje, osjećam kako krv kola brže, a adrenalin me tjera da vjerujem da je svijet veći i čudesniji nego što sam ikad mogao zamisliti. Tko zna, možda sutra neću samo čitati o junacima – možda ću i sam postati jedan.

Zamislite samo da ova knjižnica stvarno postane Hogwarts. Zamijenio bih oklopne viteze za animirane statue i začarana pera, ali ni jedno mjesto ne može biti čarobnije od knjižnice ispunjene ljudima koji vole knjige.

Jedne večeri, dok zaključavam vrata, osvrćem se i shvaćam: iako nisam pronašao čaroliju koja pretvara vodu u vino ili letenje na metli, posjedujem nešto puno vrjednije. Knjige nisu samo moji najbolji prijatelji – one su moj svijet. I u tom svijetu ja sam čarobnjak, baš kao Harry, Hermione i Ron. Samo, umjesto čarobnog štapića, u ruci držim knjigu.

Ali baš tada, kao da je knjiga oživjela. Korice su se zatreperile, stranice su se same od sebe otvorile, a iz njih je zapuhao hladan zrak prepun mirisa sumpora i soli. Oko mene je nestala knjižnica, a zidovi su se pretvorili u oštre litice. Stajao sam na crnoj pješčanoj plaži, dok su valovi oceana udarali o stijene. Pod nogama mi je svjetlucao plavi led, a u daljini su se dizali dimni oblaci s gejzira. Bio sam na Islandu.

“Je li ovo… stvarno?” prošaptao sam, još uvijek stežući knjigu koja me ovamo dovela. Na naslovnici su se sad pojavila slova: Put u središte Zemlje. Naravno, Jules Verne!

Bez vremena za razmišljanje, koraci su me poveli prema poznatom vulkanu Snæfellsjökullu, koji je u knjizi bio ulaz u unutrašnjost Zemlje. Kada sam stigao do ulaza, čula se tutnjava, a stijene su se razdvojile. Ispred mene je bio prolaz – taman, strm i nevjerojatno primamljiv.

S upaljenim fenjerom u ruci i srcem koje je kucalo poput bubnja, krenuo sam niz strmi put. Svijet oko mene mijenjao se svakim korakom. Zidovi tunela postali su kristalni, svjetlucajući poput dijamanata, a na dnu me čekalo podzemno more, mirno i nestvarno, osvijetljeno zelenkastim sjajem nepoznatih minerala.

Tu sam susreo bića kakva nisam mogao ni zamisliti – divovske reptile koji su me promatrali s oprezom, fosforescentne ptice koje su letjele bez ijednog zamaha krila, i biljke koje su pjevušile tihe melodije. Nije bilo straha – samo osjećaj da pripadam ovdje, da sam dio te avanture.

I onda je došao trenutak spoznaje. Dok sam stajao na rubu velike podzemne litice, pogledao sam svoj odraz u vodi. Nisam bio samo ja – bio sam netko drugi. Profesor Trevor Anderson. Naravno! To nisam samo čitao – živio sam njegovu priču. Bio sam istraživač, avanturist, sanjar koji ne priznaje granice.

Tada sam shvatio da granica zaista nema. Svaka knjiga može biti prolaz u novi svijet. Možda sam danas Trevor Anderson, a sutra netko drugi – svaki put kad otvorim knjigu, postajem junak, istraživač, borac.

Knjiga u mojim rukama počela se zatvarati, a svjetlost tunela blijedjela je. Vratio sam se u knjižnicu, u tišinu i mir, ali ništa više nije bilo isto. Pogledao sam police pune knjiga i shvatio – svaka od tih knjiga bila je još jedno putovanje koje samo čeka na mene.

I možda, baš večeras, na nekoj zabačenoj polici, naći ću još jedan portal.

*********************************INTERMEZZO**********************************