Radna akcija i selfie za mirovinu

Znaš da stariš kad te pozovu na radnu akciju i ti se obraduješ – jer to znači da te još nisu zaboravili.

Tako je i meni stigao poziv:
“U subotu svi na radnu akciju – čistimo okoliš, sadimo stabla, uređujemo prostor! Ponesite alat, volju i osmijeh!”

Alat imam. Volju više ne tražim – ako nije došla sama do šezdesete, neće ni sad. Osmijeh? Imam ga, al’ samo kad netko drugi nosi lopatu.

Naravno, nije obavezno. Samo… znaš onu našu balkansku klasiku: nije obavezno, ali ako ne dođeš, zaboravi da si ikad radio tu. I tako, obuvam svoje stare tenisice, koje su zadnji put trčale kad sam bježao od poreznog inspektora ’97., i krećem u pohod.

Na akciji – poznata lica! Direktor u brandiranoj polo majici, šefica HR-a s manikirom koji plače na suncu i kolege iz kancelarije koje motiku znaju samo iz crtića.

I onda to kreće – “akcija”.

Jedan uzme lopatu, drugi mobitel. Jedan zagrne zemlju, troje zagrne rukave i okrene se prema kameri. Fotograf dolazi, svi zauzimaju poze ko na izboru za Miss Lopate. Meni gurnu grablje u ruke, i to obrnuto, drškom prema dolje. Ne pitam ništa. Naučio sam – u radnoj akciji važno je da se vidiš, a ne da se znojiš.

I klik – fotka ide na Facebook, uz obaveznu objavu:
“Zajedničkim snagama uredili okoliš firme – bravo tim!”
Zajedničkim snagama, kažeš? Ja i moje bolno koljeno znamo točno koliko je bilo zajednički – ja sam kop’o, oni su komentirali kako “ovdje fali još malo hlada”.

Kasnije, u hladovini (koju još nismo posadili), dolazi mi pripravnica s ozbiljnim tonom:
“Gospodine, hvala što ste došli. Vi ste pravi primjer zajedništva!”
A ja joj odgovaram:
“Sinko, ja sam samo došao da me uslikaju da ne izgubim uskrsnicu i reputaciju. Da sam znao da ćeš ti sadit drveće u bijelim starkama, ponio bih štopericu, a ne grablje.”

I tako… završila radna akcija. Poslali su zahvalnicu mailom. Slika mene s lopatom (jedina gdje stvarno netko nešto radi), ali izrezana. Jer se u kadar bolje uklapao direktor koji drži sadnicu k’o da je beba u reklami za pelene.

Al’ nema veze. Glavno da sam bio tamo. Jer u današnje vrijeme, da bi uopće bio priznat kao aktivan član zajednice, nije dovoljno da radiš – moraš biti u kad(a)r-u. Tko nije na slici, kao da nije ni živ.

Zato sad, kad me netko pita:
“Jesi ti sudjelovao u toj radnoj akciji?”
Ja ponosno vadim mobitel, pokazujem fotku gdje stojim iza stabla (jer su ispred mene svi šefovi), i kažem:
“Evo, vidi se mirovina kako mi odmahuje, na +30, s tri ugrađena stenta, poslije 2 srčana.”

*********************************INTERMEZZO**********************************