O povratku iz ratnog logora
Predstavljamo drugu priču Puležana Livia Nefata iz obiteljske i lokalne povijesti u sklopu projekta “Nisam danguba, samo stvaram povijest!”
U godini smo 1945., ljeto.
Ovo je pričica koja pripovijeda kako je nono Antonio cijelu obitelj pripremio kako se moraju ponašati kada se iz zarobljeničkog ratnog logora u Njemačkoj vrati Carlo, njihov drugi, mlađi sin.
Dobili su obavijest da je Carlo živ i da je organiziran njegov povratak doma u Pulu. Majka Olga je tada imala 50 godina, otac Antonio 57, brat Vittorio 31, sestra Branka 26, a sestra Giuseppina 17 godina.
Nonov opis Carlovog vjerojatnog izgleda i ponašanja je bio ovakav:
biti će stravično mršav i zapušten. Možda će imati ožiljke, rane. Možda neće imati poneke zube, ali sve je to sada najmanje važno. Jesti će halapljivo. Često će grabiti sve što od jela dosegne rukama i prstima. Srkat će. Podrigivati. Ispuštat će svakakve glasove. Ne obraćajte na to pažnju. Pravite se da sve to ne vidite i ne čujete, kao da je to sasvim normalno. Spavati će odjeven. Cipele će izuvati, ali ih neće ostavljati ispod kreveta, nego će ih čvrsto držati u krevetu ispod sebe ili na prsima. Umivat će se, ali neko vrijeme se neće redovno prati. No to će ubrzo proći. Dugo, dugo će spavati nemirno i često se buditi, dizati iz kreveta, vraćati se u krevet, noću jesti i piti što god stigne. Uopće ga nemojte ispitivati kako mu je bilo. Ako bude želio – a to vjerojatno nikada neće poželjeti – on će vam sam nešto od svega toga i ispripovijedati. Ne svađajte se s njim. Ne protuslovite mu nikada, bez obzira na temu. Ako povisi glas, pa čak i ako nekoga udari, nemojte mu zamjeriti i nemojte mu uzvratiti ni na koji način. Okrenite se i udaljite se od njega. Malo pomalo će sve doći na svoje pa će se Carlo opet pretvoriti u onog veseljaka kakvim ga pamtite.
Kad je završio i kada su ukućani izašli iz skučene kuhinjice, nonove oči su zasuzile. To nije želio nikome pokazati. Znao je da se posljednje predviđanje neće ispuniti. Lagao je kako bi njima ostavio barem nadu da će sve biti kao što je nekad bilo. Neće to biti tako. Nakon patnje tog stravičnog iskustva čovjek više nije onaj od prije – nikada više! Nono Antonio je to jako dobro znao, jer je na svojoj koži proživio isto tako teško iskustvo rata i logora.
Dvadeset i sedam godina ranije on je kao vojnik Habsburške carevine zarobljen u Galiciji i deportiran u ratni logor na sjeveru Rusije. Zatekla ga je tamo i ruska listopadska revolucija 1917. i sve one nedaće i konfuzije revolucije i kontra revolucije u kojima se Rusija tada našla. Ipak, on i četvorica njegovih Istrijana su iz močvara i šuma uz samu Finsku granicu gdje je bio smješten logor krenuli put Istre. Bilo je to mukotrpnog pješačenja, drmusanja u kolima sa zapregom, vožnje svakakvim vagonima, brodićima i čamcima po jezerima i rijekama imena kojih su zvučala poznato, ali kojih nikada prije, a i nikada poslije nije čuo. Jeli su što su našli po poljima i u šumama. Seljani su izbjegavali njih – oni su izbjegavali seljane. Strah i nepovjerenje je bilo sveprisutno. Ipak tu-i-tamo, ponekad, rijetko netko bi im ipak dao koricu kruha i pokoji krumpir. U gradove i naselja nisu ulazili. Nakon 15 mjeseci vratio se doma u Pulu, u Medulinskoj ulici, gdje su ga čekali supruga Olga i tada već petogodišnji sin Vittorio.
*********************************INTERMEZZO**********************************
