Nakon pisma – stigli su e-mailovi

Nastavak priče koju nisam tražio – ali me našla.

Nakon što sam objavio kolumnu „Isplati li se biti konobar?“, priču o krivotvorenom potpisu, pismu koje mi je stiglo i pitanju zašto se anonimni ljudi obraćaju baš meni – konobaru s olovkom, a ne institucijama – stigao je odgovor.

Ovaj put u digitalnom obliku, u dva e-maila. I to ne beznačajna.

U njima – nove tvrdnje. Nove optužbe. Precizno napisane, s detaljima koji ne djeluju nimalo slučajno. Ali dokaza? Ni traga. Barem ne meni.

Pošiljatelji tvrde da je Kaznena prijava već podnesena DORH-u, ali u drugom emailu spominju da bi mogli izgubiti anonimnost pa se uzdaju u mene pa nije sigurno jesli li poslali kaznenu prijavu DORH-u ili nisu jer strah od gubitka anonimnosti sputava ih da uistinu istupe. I zato vjeruju da ću ja – obični konobar i bloger – učiniti ono što se oni ne usude.

Vjeruju meni više nego sustavu.

I što da radim u toj situaciji? Da krenem s bombastičnim naslovima? Da optužim bez dokaza? Da riskiram sve zbog nečije sjene iza tipkovnice?

Ne, hvala.

Ali nisam ni slegnuo ramenima.

Učinio sam ono što mogu i što je ispravno – proslijedio sam sve što sam dobio Policijskoj upravi Međimurskoj i DORH-u. Jer ja nemam dokaze. Ja imam tekst. A za optužbe koje su navedene u tim porukama – vrlo ozbiljne optužbe – potrebna je istraga, ne kolumna.

Istragu ne vodi konobar. Ili barem ne bi trebao.

A policija? Oni, za razliku od mene, imaju alate da dođu do istine. Ako žele. Ako krenu.

Jer sve ovo ne bi trebalo ovisiti o meni. Ne bi anonimni pošiljatelji trebali osjećati da jedino što im preostaje je obratiti se nekom tko nosi olovku, a ne značku.

Ali ovdje smo gdje jesmo.

Ova zemlja je došla do točke gdje se istina traži na blogovima, a pravda – na društvenim mrežama. Gdje se institucijama šalje cc: tek kad prvo netko iz kafića digne glas.

Zato ponavljam: nisam ja sud, nisam tužitelj. Nisam ni detektiv.
Ali jesam građanin. I kad vidim da nešto smrdi, neću šutjeti.

Možda konobar ipak nije ono što su mislili. Možda se baš zato i meni javljaju.

I dok čekam hoće li netko ozbiljan pokucati na ta vrata – ja ću nastaviti pisati.
Jer ako me već zovu da budem prenositelj istine, najmanje što mogu učiniti je reći:
Evo, rekao sam. Sad je red na institucijama.

*********************************INTERMEZZO**********************************